петак, 20. новембар 2009.

Within the realm of spleen

O kako ime "Dead Can Dane" magično privlači isforsirano ubedačene (ustvari ekstremno zbunjene) tinejdžere da zagrebu po površini njihovih omota i da u crnim razvučenim džemperima, na izdrndanim mono diktafonima, pod mračnim otvorenim nebom, u smrdljivom unutrašnjem dvorištu slučajno "preteklom" u urbanističkom haosu Beograda, zarone u hipnotičke ritmove i plutaju kroz slojevite melodije. To je samo zbog toga tako genijalno ime. Zahvaljujući njemu otkrivali smo mnogo toga. Reference su se nizale u svim mogućim pravcima - filmskim, muzičkim, književnim... I još se nižu, kroz fotografije na njihovim omotima.



Spleen and Ideal, Dead Can Dance, 4AD, 1986, fotografija: Colin Gray, dizajn: Brendan Perry

Kada saznam da je muzičar dizajnirao omot svog albuma uvek osetim pojačano zanimanje za rezultat. Taj osećaj mi liči na onaj pri kom neko podigne obrvu i kaze "ahaaa" kada na početku filma piše da je "inspirisan istinitim događajima". Ovi omoti uvek nose veću količinu referenci nego bilo koji drugi čiji su autori npr. izdavačke kuće ili dizajn agencije. Peter Saville je ionako rekao (iz prve ruke) da dizajn omota nije grafički dizajn. Mada mi nije uvek bilo jasno na šta cilja, kad pogledam Morrissey-eve i Perry-eve omote, sve mi je savršeno jasno: odnos dizajner - klijent je uspešan model za classy ili stylish omot, ali za kultni treba još "sastojaka".

Fotografija na "Spleen and Ideal" ima neku revolucionarističku notu. Crveni ogrtač, polomljena zvezda petokraka, podignuta ruka i ruševina koja prethodi novom vrlom svetu koji će na njoj počivati. Zelena podloga "prošarana" mermernim linijama dodaje i efekat "spomeničkog" kao u kamen ugrađenog manifesta revolucije. Srušeni, naprsli, rastočeni ideali svom gorčinom izbijaju iz fotografije. Kako malo, ustvari kako nikako muzika DCD ne asocira na revoluciju, ovaj omot u njihovoj diskografiji "štrči". Međutim, naziv "Spleen and Ideal" skoro da bukvalno opisuje ono što vidimo na fotografiji. A kvarljivost i ideali tako dobro "idu" uz revolucije. I kada ovako razmišljam, mislim da je fotografija i grafičko-dizajnerski kontekst u koji je ovde postavljena - savršen.

Deo "misterije" rasvetljava i sam autor: "Postoje dela koja predstavljaju vezu sa istorijskim pravcima - Barokom i srednjevekovnim periodom. Ona su samo muzički okviri. Sadržaj tekstova je očigledno ličan i on daje savremeni smisao našoj muzici. Naziv ovog albuma je preuzet iz poezije romantičarskog pesnika Bodlera i izabran je jer odslikava konflikt između grešnog mesa (spleen) i borbe za ideale. Propadanje i ideali sugerišu vrstu mehanizma, preplitanje u ljudskim odnosima sa svetom i u tom smislu osećam vezu ova dva aspekta sa dizajnom omota. Propadanje bi bio aspekt koji krade idealima efikasnost i moć da se ostvare."

U vezi nastanka fotografije, koja je meni uvek izgledala kao montaža zbog osvetljenja čiji je pravac teško odrediti i zbog različitog vizuelnog utiska zgrade u pozadini i figure u prvom planu, Brendan Perry na svom forumu kaže bacajući tehnički jasno svetlo na celu priču: "Mislim da je ovo slikano negde u Mančesteru. Rušenje zgrade nije uspelo (neki eksploziv nije eksplodirao) a fotograf je slučajno prolazio tuda kolima sa svojom prijateljicom. Slučajno je imao kod sebe crvenu tkaninu i razbijenu zvezdu i iskoristio je priliku da slika svoju prijateljicu pre nego što radnici završe posao rušenja."

Lepota komunikacije na forumima je za mene retkost što još više čini dragocenim ono što je usledilo nakon Perry-evog rasvetljavanja nastanka fotografije na omotu. Jedan od korisnika je okačio svoju fotografiju iste zgrade koja je bila u procesu rušenja osamdesetih godina i čuvao je u omotu CD-a "Spleen and Ideal".


Prema rečima člana foruma na sajtu Brendana Perry-a na fotografiji je staro skladište na Salfordskom pristaništu. Ovaj deo mančesterskog kanala je bio vrlo prometan. Mnoge zgrade su srušene sedamdesetih i osamdesetih godina a ova fotografija datira iz 1982. Autor ove fotografije kaže i da je većina ljudi iz Salforda fotografisala ovu zgradu a da ovaj primerak on drži u kutijici od CD-a Spleen and Ideal (što se vidi po tragu savijanja sa desne strane).


Neverovatna sličnost u atmosferi slike, iako se radi o potpuno drugačijem likovnom rešenju izroniće ponovo kroz "prozor" 41 X 41cm iste "kuće".
Da li slučajno (mada verujem da ništa ovde nije slučajno) motiv figure prekrivene tkaninom i ruke koja se uzdiže kao jedini otkriveni deo tela pronalazimo na još jednom omotu DCD - na albumu koji je usledio samo godinu dana nakon ovog - Within the Realm of The Dying Sun.



Within the Realm of a Dying Sun, Dead Can Dance, 1987, 4AD, fotografija: Bernard Oudin, dizajn omota: Brendan Perry


Da li zbog nekvalitetne reprodukcije ili zbog majstorstva vajara, meni je figura prekrivena tkaninom delovala živo. Pažljivijom inspekcijom sam "utvrdila" da je u pitanju gipsani model koji je prekriven belom tkaninom da bi tek mnogo godina kasnije saznala da se radi o mermernoj skulpturi. Zbog kadriranja fotografije nije odmah jasno da se radi o grobnici ali svi ostali elementi vode misli ka hladnoj i melanholičnoj atmosferi. Da li gledamo figuru koja je u tamnici (zajedno sa posmatračem, tj. nama) i provlači ruku u čežnji za slobodom ili gledamo figuru koja želi da dopre do nekog ko se nalazi unutra, u kraljevstvu umirućeg sunca? Možda ovo i nije pravo pitanje kada je poznata istorija nadgrobnog spomenika-grobnice koja je objekat fotografije. Međutim, bez ovog saznanja fotografija zaista može da daje dvosmislene poruke. Kontekst u koji je stavljena fotografija - naziv albuma i bend DCD koji sa sobom nosi ogromnu gustu mrežu asocijacija i referenci pomaže formiranje celovite slike.
Ova fotografija uključujući i druge primere upotrebe fotografija nadgrobnih spomenika (vidi ovde) ponovo pokreće još jednu meni interesantnu temu - šta je to što neke fotografe privlači ka groblju kao fotografskom objektu ili temi?
Ovo pitanje je posebno interesantno posmatrati iz ugla teorije Susan Sontag :

"Fotografisati znači posedovati ono što je fotografisano. To znači postavljanje u određeni odnos prema svetu koji se doživljava kao znanje - dakle kao moć."

Fotografisanje nadgrobnih spomenika možda daje trenutno razrešenje napetosti i strepnje od prolaznosti ili čak straha od smrti dajući iluziju savladavanja inače neshvatljive večne tišine.
Na Flickr-u postoji grupa (vrlo brojnog članstva) posvećena "grobljanskoj" fotografiji u okviru koje je otvorena diskusija sa odgovorima članova na pitanje "Šta je pokrenulo vaše interesovanje ka fotografisanju groblja?" Odgovori daju interesantan uvid u fotografsku motivaciju. Najčešći odgovori su da ih pokreće ljubav prema groblju koja je stečena u detinjstvu, mir i tišina, interesovanje za istoriju i živote drugih ljudi, odnos prema smrti bližnjih koji se ogleda u natpisima i oblicima spomenika... Međutim, ništa od ovoga ne deluje kao stvarni pokretač za "okidanje" fotoaparata. Da li uvek fotografišemo ono što volimo i ono što nas smiruje?




Grobnica porodice Raspail - vajar Etex Antoine
Francois Raspail je bio francuski hemičar, biolog i prirodnjak koji je imao veoma značajnu ulogu kao socijalista u političkom životu. Posle Revolucije 1830. bio je predsednik Društva ljudskih prava zbog čega je bio u zatvoru.

Fotografija je snimljena na najvećem i najpoznatijem groblju u Parizu -
Père Lachaise - "groblju besmrtnih duša" (kliknite za virtuelnu posetu) gde su sahranjene mnogi naučnici, umetnici, političari: Max Ernst, Eugène Delacroix, Guillaume Apollinaire, Jim Morrison, Oscar Wilde ... Okamenjena figura prekrivena tkaninom u znak žalosti pruža ruku kroz prozor tamnice u kojoj je Francois Raspail proveo poslednje godine svog života. Delo vajara Antoin-a Etex-a, ovaj nadgrobni spomenik se smatra jednim od najlepših na ovom groblju a podignut je 1948. u čast Raspail-ove žene koja je umrla dok je on bio u zatvoru. Mnogi tumače žensku figuru kao njen lik, mada je motiv figure prekrivene tkaninom čest na ovom groblju i simboliše žalost. Meni je interesantno tumačenje figure kao žene koja pruža ruku kroz prozor "tamnice" kao da klizi po zidovima da ostvari ono što nije uspela dok je bila živa- da ponovo bude sa Raspail-om. Naziv albuma doprinosi ovoj atmosferi nudeći odgovor u vidu pitanja - gde je tamnica - da li u mraku ćelije ili u kraljevstvu umirućeg Sunca?

2 коментара:

  1. oba omota me asociraju na apokaliptičnost. izgleda da u tim prizorima ima nešto univerzalno-arhetipsko. i da dodam, najbolja 2 albuma od DCD-a. iako retko pišeš, svaki tekst je kao biser:)

    ОдговориИзбриши
  2. Ah, vrlo si ljubazan sa ovim "kao biser"

    Truljenje koje izjeda ideale i umiruće Sunce! Kako biti bliže asocijaciji na apokaliptično?

    ОдговориИзбриши