среда, 29. април 2009.

Snapshot


  • "You press the button , We do the rest"
  • "Share Moments, Share Life"
  • "For the moments that matter most"
  • "Take Pictures. Further."
  • " As simple as blinking"
  • "The pictures you want tomorrow, you have to take today"

Kodak slogani


Sećam se kao juče da je bilo. Moj otac me postavi ispred neke znamenitosti pa mi rukom zagladi razdeljak (uvek su me stilizovali kao urednog bečkog dečaka), usmeri mi lice ka suncu tako da jedva držim oči tek malo otvorene (kao crtice) i onda kreće foto-sešn. Prvo jedan aparat, pa onda se zna...ide onaj drugi "što pravi slajdove". Kakav snapshot. To traje i traje, sećam se dobro. Znao je tata da sam ja beslovesna i da neću ni znati gde sam sve putovala ako nemam te slike koje će kao neki dokazni materijal da me podsete.
Ostavilo je to traga na meni, kao i na svima vama koji se setite da imate fotoaparat kada treba da putujete (dobro, ja ga uvek imam uz sebe ali posebno mi je važno da je prisutan na putovanuju). Ako niste slikali na putovanju, to je kao da niste ni bili. Nemate dokaz. Ne računam one koji se atipično ponašaju i pamte mirise, zvuke i slike samo u svojoj glavi i nemaju potrebu da se hvališu svojim turističkim postignućima. Kako odoleti sakuplačkim dražima prebacivanja hiljada fotografija sa kartica fotoaparata saputnika? Pa to je tek pravo uživanje. Proveravamo da li smo sve
zapise sakupili, da nam nije nešto promaklo. Sva sreća te su (naravno) svi slikali sve iz svih mogućih uglova i da su svi akteri podjednako zastupljeni na fotografijama i u svom najboljem izdanju. Kad se razmena obavi, kreće prezentacija pred onima koji nisu bili deo naše male zajedničke istorije u kojoj prezenter uvek više uživa od posmatrača. Posmatrač, sa druge strane već prebira po glavi kako da se revanšira. U sezoni godišnjih odmora, revanš prezentacija je neizbežna.


Koje mesto na ovom svetu ima spomenik Magarcu? Povlja. A ko ima sliku sa ovim spomenikom u pozadini? Onaj ko želi da kaže da mu se baš dopada ovaj gest povljana.



Odmori, putovanja, važni događaji, rođendani, Nove Godine, žurke, prvomajski uranci imaju sasvim sigurno jednu zajedničku stvar - fotoaparat. Sasvim očekivano. Želimo da zabeležimo posebne trenutke i da kasnije evociramo bar delić emocije koristeći fotografije kao "prozorčiće" sa pogledom u prošlost - medijatore između nas sada i nas u specifičnom trenutku iz prošlosti.
Ove fotografije su referenti prošlosti. Imaju kodove koje svi vrlo dobro prepoznajemo i znamo da reprodukujemo na sopstvenim fotografijama ovog žanra (zna se da za NG mora na slici da se vidi jelka, prskalica, kapa Deda Mraza, ljudi koji se zabavljaju i vesele, na slikama iz Pariza mora bar negde da se vidi Ajfelov toranj, na slikama sa rođendana mora da postoji torta i slično). Ima nečeg sablasnog u ovim fotografijama, mada njihova osnovna namena nije da uznemiri posmatrača. Lično sam dugo bila ravnodušna prema ovakvim slikama, međutim sada često uhvatim sebe kako se pomalo naježim kad ih posmatram. Pogledi usmereni ka objektivu odaju trud da se deluje što veselije, blesavije, opuštenije u tom zaleđenom karnevalu. Roland Barthes u svom eseju Camera Lucida navodi da je ova vrsta fotografije
ravna smrt, jer će fotografski papir nadživeti sve one koji su na njemu indeksirani. Beležeći referentni momenat koji je već u sledećoj milisekundi prošlost, fotografija anticipira smrt koja je neizbežna.


Hrabra skijašica demonstrira svoju opuštenost pobedničkim gestom (uz dozu ironije, taman koliko treba). Viđeno na 1000 slika sa skijanja. Poštedeću čitaoce onih sa žičara i prilikom teatralnog kočenja.


Želja da se prisvoji momenat fotografisanjem, da se vreme zamrzne i ostavi za budućnost i da se trenutci (iz raznoraznih pobuda) podele sa drugima, pa čak i nepoznatima, pokrenula je bujicu fotografija koje su se prosule i po tzv. socijalnim mrežama na Internetu (facebook, myspace...).
Kodak Brownie je prvi fotoaparat u seriji jeftinijih aparata koji su popularizovali i učinili pristupačnom svakodnevnu, ličnu fotografiju i uveli pojam snapshot. Termin je preuzet iz lovačke terminologije gde znači brz pucanj iz vatrenog oružja uz brzo nišanjenje. U fotografiji se ovaj termin koristi za slike snimljene bez mnogo razmišljanja, u žurbi i sa željom da se "uhvati" trenutak. Dostupnost jeftinih aparata sa unapred određenom ekspozicijom i optikom koja daje izrazito duboku dubinsku oštrinu (kako bi sve na slici bilo jasno i glasno), učinili su je veoma popularnom kao i luckasto uverenje da " je vaše samo da pritisnete okidač..."
Snapshot - ovi (da li u našem jeziku uopšte postoji adekvatna reč?) su najmoćniji objekti oživljavanja u nostalgiji. Christopher Shaw i Malcolm Chase tvrde u njihovom radu "The dimensions of nostalgia: The imagined past: history and nostalgia" da je fotografija elegična umetnost, zona sumraka... Slično Barthes-u, oni tvrde da je fotografisanje učestvovanje u nečijoj smrtnosti. Isecanjem momenta i zamrzavanjem, fotografija svedoči o "topljenju" vremena.


Peristil u Splitu. Mislim da je ovo najviše fotografisano mesto (i to baš iz ovog ugla) u ovom gradu. Kada bi svako škljocanje aparatom zabeležili kao jednu tačku, verovatno bi se ceo Peristil obojio u jednu površinu. Vrlo blizu, iza ugla nalazi se nešto mnoooogo zanimljivo ali bi tu bila istačkano možda par tačkica.




Dvadesetak metara od Peristila, odvija se uobičajen život grada. Pažnju su mi je privukla ova slučajna "instalacija" u zidu starog grada sa dva časovnika koja pokazuju vreme na ko zna kom delu planete. Možda roditelji nekih mornara prate vremensku zonu u kojoj se oni nalaze.



Snapshot fotografija je najčešći turistički suvenir. Turizam je aktivnost pri kojoj se ispod želje za upoznavanjem sa drugim kulturama i ljudima krije stvarna želja da se doživi i vidi ono što je sugerisano raznim stereotipima. Turista se kreće aranžmanski utabanim stazama, izbegava susrete sa realnim životnim situacijama "domorodaca", ni na koji način ne učestvuje u životnoj rutini mesta u kom se nalazi i fotoaparatom beleži ono što se po stereotipima smatra za autentično. U velikom broju slučajeva, zamoliće nekog iz grupe ili prolaznika pouzdanog izgleda da napravi snapshot njegovim aparatom kako bi se i on kao lovac sa svojom lovinom video na fotografiji. Ponekad ovo fotografsko "pucanje" liči na mitralješku paljbu a sve u želji da se što više zabeleži, ulovi, uskladišti i naravno ponese sa sobom i u miru preživa po povratku iz pohoda. Ono što je "ulovljeno" je gomila beživotnih slika koje po milioniti put na identičan način evociraju kolektivnu predstavu o nekom arhitektonskom delu, starom ribarskom čamcu, pejzažu.

Japanski turisti važe za najagresivnije snapshotere. Kreću se u grupama i jedva da skidaju prst sa okidača.


Zaprepašćuje sa koliko nesvesne tačnosti, turisti "reprodukuju" slike koje su već negde videli (u reklami, turističkoj brošuri, kod prijatelja). Pronalaze tipičan ugao i pozicioniraju u sam centar slike ono što je predmet interesovanja. Nije redak slučaj (videla sam svojim očima) da se neko iz turističke grupe setio da fotografiše neku znamenitost ili situaciju i da svi ostali usmere svoje objektive u istom pravcu. Neće valjda da dozvole da neko uzme nešto a da oni to ispuste.
Obično najvredniji momenti, autentične slike koje zaista govore 1000 reči ostaju nekom drugom da ih "pokupi" dok prosečni turista svoje šarene fotografije pokazuje prijateljima kod kuće i nesvesno ih uvodi u šumu stereotipnih kodova koje će oni dalje da reprodukuju, utvrđuju i šire kao epidemiju.
John Fiske, Bob Hodge i Graeme Turner u Myths of Oz: reading popular culture kažu da je svaki slajd ili fotografija deo našeg sveta koji nosimo kući sa sobom. Po njima bi kamera mogla da bude konačan agent kolonizacije koji konstruiše ostatak sveta i njegove ljude kao sliku koju turista/fotograf hvata i poseduje. Porodični album je više od kolonizovanih pejzaža. On je iskaz zadovoljstva, ponosa, vlasništva i identiteta.
Ali nije u snapshot fotografiji uvek sve u predatorskoj i grozničavoj lovačkoj groznici. Snapshot, nastao iz nesvesnog oponašanja pažljivo osmišljenih uzora sa Kodakovih reklama, postao je osnova i za profesionalne fotografije koje evociraju utisak spontanosti mada su uvek pažljivo isplanirane. Ova estetika je bila veoma popularna 60-ih i 70-ih godina. Fotografi kao što su Winogrand, Eggleston i Goldin su tvrdili da im je cilj da shvate život a ne da ga transformišu. Njihove fotografije prikazuju veoma uobičajene životne situacije u veoma neobaveznoj, snapshot formi.
Ono što mi je posebno zanimljivo na snapshot-ovima je gomila ili bar nekoliko slučajno zatečenih ljudi koji su se "ulovili" u mrežu slike. Pitam se na koliko fotografija sam i sama "ulovljena" i da li neko negde isto kao i ja ovde razmišlja o tome.

Za dalje čitanje - Kako snimiti slike na putovanjima na kojima će vam svi zavideti (i izbeći autentičnost):

Pet saveta za bolje turističke slike

Saveti sa National Geographic-a

Snimite turističke fotografije kao profesionalac! (e ovde se najopasnije približavate stereotipu)

уторак, 28. април 2009.

Fotografofobija

Kako se osecate kad fas neko fotografise?
Ne obracam paznju
Pomalo mi je neprijatno
Veoma mi je neprijatno
Obozavam da se slikam
Izbegavam fotoaparat
Ne dozvoljavam da me fotografisu
pollcode.com free polls

Susan Sontag u svom eseju "O fotografiji" kaže da je fotografisanje ljudi nasilje nad njima. Ona tvrdi da se fotografisanjem osoba pretvara u objekat koji se može simbolički posedovati. Ovo mišljenje se u velikoj meri poklapa sa verovanjima u nekim kulturama da je moguće ukrasti dušu čoveka ukoliko mu se fotografiše lice. Zašto baš lice? Da li se nasilje o kome Sontag govori dešava i kada se lice osobe ne vidi?
Lice (lik) neke osobe je znak za tu osobu (ikona). To je najjednostavniji znak jer najviše liči na ono što označava. Lice sadrži najviše promenljivih, izražajnih i vizuelnih elemenata koji mogu da budu i znaci (ikone) za sebe a odnos tih znakova formira promenljive kompleksne znakove (indekse).
Znate onu stupidnu igru što se nekad pojavljivala u još glupljim časopisima? Gomila usana različitih oblika reprodukovanih na stranici a od "čitaoca" se očekuje da pogodi ko je pravi "vlasnik". Da se stvar olakša, ispisana su i imena vlasnika ali random, tako da ih "samo" treba povezati. Ako ste nekad probali da rešite ovu glavolomku, onda znate da i nije toliko jednostavna. Ja nikad nisam uspela. Možda nemam dar za "prepoznavanje elemenata lica van konteksta" ali pretpostavljam da takav dar i nije nešto što nam je svima urođeno kao sposobnost prepoznavanja lica. Znači, ako na fotografiji nije moguće prepoznati osobu iz bilo kog razloga (vidi se samo deo a ne i struktura lika, lice uopšte nije deo fotografije ili nije fokusirano...) onda nije ni ukradeno ništa od osobe, tj. nije izvršeno nasilje simboličkog pretvaranja u objekat.
Pri posmatranju fotografije lica neke nepoznate osobe, indeks je ono što najviše zanima posmatrača. Izraz patnje, radosti, čuđenja, možemo da prepoznamo i na nepoznatom liku. Neki od nas mogu da osete i empatiju posmatranjem ovih indeksa ali samo ako nas fotografija ubedi da je on istinit, tj. da je osoba stvarno u tom momentu osećala ono što njeno lice izražava i da nije pozirala.
Nije prijatno i ne izaziva zadovoljstvo posmatranje tuđe patnje (na stranu što postoje osobe koje bi voleli da vidimo kako pate) čak iako su u pitanju nepoznate osobe. Karakter fotografije je takav da nam scene patnje prikazuje kao estetski privlačne vizuelne kompozicije. I dalje osećamo nelagodnost zbog prikazane scene dok estetski uživamo u odnosima boja, linija, svetlog i tamnog. Shvatanje da će situacija u kojoj smo se našli ispred objektiva a nije afirmativna, pozitivna, lepa, prijatna biti zabeležena trajno kao vizuelni podatak - indeks i da će biti izložena hladnom pogledu drugih koji bi mogli da procenjuju i analiziraju pa čak i da uživaju u estetici bez empatije, deluje kao suštinski problem. Većina ljudi želi da ostavi najbolji utisak i da bude zabeležena u najboljem svetlu pa čak i da kroz fotografiju postane objekat nečije želje a ne element podsmeha, sažaljenja, ruganja ili ravnodušnosti.
Nelagodnost pred objektivom je ipak racionalna, mada može da izazove i neadekvatne reakcije za razliku od fobije koja može da izazove teža fiziološka stanja (nesvesticu, znojenje, gubitak daha...) i da postane smetnja u svakodnevnom životu. Fobija od fotografisanja nije klasifikovana, što mi je vrlo čudno, jer sam na listama fobija naišla na mnoge, možda manje primetne i prisutne fobije. Na primer Alliumphobia (strah od belog luka), Cathisophobia (strah od sedenja), Francophobia (strah od francuza)
su na ovim listama ali strah od fotografije ne. Strah od fotografisanja bi trebalo da spada u socijalne fobije ili neuroze jer je usko povezan sa socijalnom percepcijom i procesom i statusom. Kao i u slučaju zabranjivanja fotografisanja npr. strateških objekata, ne treba mešati fotografiju kao objekat i njegovu upotrebu (u dobre ili loše svrhe). Dokle god imamo kontrolu nad svojom fotografijom, ona nije "opasna". Problem nastaje kada nas nepoznata osoba fotografiše i kada je sudbina te fotografije za nas nepoznata. Savremeni mediji još više pogoršavaju ove strahove. Šta ako vidite svoju fotografiju na Internetu sa nekim neprikladnim komentarom kao što ste videli fotografiju neke anonimne osobe pa ste se i sami smejali koliko je blesavo "ispala" na slici? Malobrojni su ljudi koji bi rekli da ih nije briga šta misle o njima nepoznate osobe a da njihovi prijatelji ionako dobro zanju kakvi su oni ustvari.
Savremeni strah od fotografije je strah od gubitka kontrole nad svojom personom (načinom na koji nas drugi vide) a čini mi se da je strah najviše usmeren na to kako ćemo sebe videti na fotografiji. Dešavalo mi se da pri komentarisanju fotografije sa osobom koja je na fotografiji dobijem potpuno suprotna mišljenja. Dok većina ljudi tvrdi da je osoba na fotografiji zanimljiva i sasvim "normalna", osoba koja je na slici tvrdi da nikada lošije nije "ispala" (ovo ispadanje na slici je fenomenalna opisna reč). Šta te osobe vide što drugi ne vide? Verovatno vide sebe kako bi želeli da ih drugi vide ali ta slika se ne poklapa u bitnim elementima sa prikazom na fotografiji. Drugi ljudi će nas ipak videti bliže onome što je na slici nego onome što mi želimo. Fotografija je tu da nam to "natrlja" pod nos.
Volim kad i u lingvističkom smislu vidim odraz odnosa prema nekoj pojavi ili nečemu (a to je skoro uvek slučaj, pa me lingvistika prilično privlači). Na primer, ima nečeg surovog u uzimanju fotografija naspram pravljenja fotografija. Na mnogim jezicima se fotografije uzimaju : to take photo (eng.), tomar foto (esp.), prendere foto. Fotografisanje je u određenoj meri zaista uzimanje, izdvajanje, apstrakovanje. Da li uzimamo ili pravimo fotografije definiše i naš odnos prema fotografiji i prema subjektima koje snimamo. Da li smo lovci koji pucaju fotografije (shoot photo) ili smo umetnik koji prepoznaje fotografsku kompoziciju i pravi sliku? Ponekad se ista osoba oseća lagodnije ispred objektiva jednog fotografa nego ispred objektiva drugog. Verovatno se niko ne oseća prijatno kada je na nišanu. Neki poznati i uspešni fotografi koji su imali priliku da fotografišu pripadnike različitih kultura kažu da je neophodno ostvariti prisan kontakt i stvoriti poverenje kod ljudi koje želimo da fotografišemo. Oni najčešće provode vreme sa njima i učestvuju u svakodnevnom životu pre nego što se dovoljno opuste i povrate prirodnost koju fotograf želi da zabeleži. Prema tome, stav fotografa, njegova gestikulacija, socialne veštine i pristup su bitan element koji može da stvori neprijatan ili prijatan osećaj kod osoba koje se fotografišu.
Ispadanje na fotografiji je definitivno najsmešniji izraz koji opet mnogo toga govori o odnosu prema ličnim fotografijama. Nikad nisam čula da je neko zadovoljan kako je ispao na slici za dokumenta. Sad kada možemo da vidimo fotografiju na displeju aparata odmah po slikanju, uslikani odmah trče ka fotografu da vide kako su ispali a oni zahtevniji traže ponavljanje slikanja jer po pravilu nisu zadovoljni. To ispadanje zapravo govori o nervozi zbog nedostatka bilo kakve kontrole nad slikom i utemeljeno očekivanje da nećemo videti adekvatnu sliku sebe, usklađenu sa onim što verujemo da je realno, već nešto što je slučajno ispalo.
Fotomontaža predstavlja još jednu potencijalnu opasnost zbog koje ljudi mogu da strepe od fotografisanja. Taj strah je uvećan pojavom digitalne tehnologije koja svakome daje mogućnost da primeni fotomontažu manje ili više uspešno i naravno, uvek se očekuje sa negativnim ciljem.
Ljudi se često brane od fotografisanja smatrajući da nisu fotogenični. Ovaj izraz se koristi za osobe koje uvek izgledaju bolje na fotografiji nego u prirodi, što je naravno povezano i sa estetskim merilima vremena. Međutim, fotogeničnost se u fotografskom smislu ne odnosi samo na subjekte, već i na svetlosne, prostorne i strukturalne elemente u kojima se fotografiše.
Volim da fotografišem ljude samo kada su udubljeni u neku aktivnost (koja nije poziranje). Lično me ne interesuju fotografije na kojima su se ljudi potrudili da naprave svoj najbolji izraz lica za koji smatraju da je fotogeničan. Sa druge strane mi je zabavno da gledam kako ispred objektiva neko zauzme kontrapost, blago se nasmeje, napući usta, sagne glavu malo na dole a pogled usmeri ka objektivu (kao opasan pogled). Vežbali su ljudi sigurno. Trudili su se da, kad već ne mogu da pobegnu od slikanja, bar daju sve od sebe da na slici izgledaju što bolje.
Na Internetu je moguće naći više sajtova sa savetima koji pomažu da izgledate lepše, tanje, privlačnije na fotografijama.
Sa druge strane, možda je od koristi pomenuti ljude koji obožavaju da ih fotografišu. Možda njihov način posmatranja ovog (za nekog) problema, može da otkrije i koren straha koji nisam uspela da dotaknem. Osobe koje vole da se fotografišu su zadovoljne svojom predstavom na slici. One su vešte u kontroli sopstvene ekspresije i žele da budu primećene. Naravno da nema ničeg lošeg u tome. Ipak, postavlja se pitanje, čemu uopšte služe ove fotografije? Za jednokratnu i vremenski ograničenu primenu? Za budućnost, kada će ljudi na njima analizirati modu, estetska merila, sociološke podatke...?
Proizvođači fotoaparata se ovom problematikom bave i više nego što sam bar ja očekivala. Moj fotoaparat ima pregršt glupavih funkcija posvećenih fotografisanju portreta. Na primer face detection. Kako piše u uputstvu, ova opcija prepoznaje lica i fokusira objektiv na njima tako da ona budu maksimalno izoštrena. Još debilnija je opcija smile shot. Kada je ona uključena, ekspozicija ne počinje dok se osoba ispred objektiva ne nasmeje. Ne priznaje se ciničan osmeh. Mora da bude iskren, od srca.
A evo i rezultata istraživanja Fuji-a koje se bavilo neprijatnim osećajem pred objektivom:
Više od 73 % žena i skoro 50% muškaraca se oseća neprijatno ispred fotoaparata. Ovo su rezultati ankete koju je sproveo FUJIFILM U.S.A., Inc. u želji da otkrije zbog čega su ljudi unervoze kada neko želi da ih fotografiše.
Ispitanici su još odgovorili i da su težina i frizura glavni razlozi njihove "fotografofobije". 44% ispitanika bi radije pralo veš, 34% plaćalo račune a 18% bi pre išlo kod zubara nego da pozira fotografu.
Dok bi neki radije ostali što dalje od fotografa, mnogi su odgovorili da postoje određeni faktori koji bi fotografisanje učinili prijatnijim. Više zadovoljstva svojim izgledom (52.9%), pomoć oko frizure i šminke (35.9%), odgovarajuća odeća (26.3%) i zajedničko slikanje sa porodicom i prijateljima (27.1%) su bili na vrhu ove liste.
Dakle, ni traga ni glasa o strahu da ćemo se pretvoriti u objekat. Pravi strah je da ćemo sebe videti onako kako se ne zamišljamo a, što je još gore, to će da vide i drugi ljudi.
Jednom mi se desilo da me je na mom stresnom profesorskom radnom mestu, jedna studentkinja fotografisala i to sa sve blicom. Tada sam počela da se ozbiljno pitam zašto me je to na trenutak zbunilo, kada i ja često to radim (doduše bez blica jer mi to deluje suviše grubo). Odgovor je uvek sa druge strane fotoaparata.


Kako da napravite infracrvenu masku koja će sakriti vaše lice od fotoaparata :



Invisible Mask - video powered by Metacafe

Fotografija u doba prohibicije

fotografiranje zabranjeno
vietato fotografare
фотографиране забранени
fotografování zakázáno

fotografering forbudt
fotograferen verboden
valokuvaus kielletty

interdit de photographier
Fotografieren verboten
φωτογράφηση απαγορεύεται
撮影禁止
촬영 금지
(ovo je baš kratko i jasno)
fotografere forbudt
fotografowanie zakazane

fotografando proibido
fotografierea interzisă

фотографирование запрещено
fotograferar förbjudet
prohibido fotografiar

Iznerviram se kada pomislim na kolekciju fotografija koje nikada nisam snimila zbog situacije u kojoj sam izabrala da se ne raspravljam i zbog opasnosti od fizičkog obračuna ostavila fotoaparat u sleeping modu. Tako je opušteno i bezbedno slikati pukotine u zidu, pejzaže, predmete...skoro da je opušteno, ustvari.
Dok se bezbedno igram praveći apstraktne fotografije, kroz glavu mi tutnje slike Cartier Bresson - a. Pitam se da li u vreme nastajanja njegovih genijalnih svetlosnih zapisa fotografija nije imala neslavni status "oduzimača duše i privatnosti" ili je ipak u pitanju veština "nevidljivosti" o kojoj je on ponekad govorio. Obmotavao je metalno, sjajno telo leice crnom trakom, nikada nije koristio blic i trudio se da se uklopi u okolinu kako bi bio neprimetan dok čeka "odlučujući momenat"
Postoje situacije, dani, periodi, kada se osećam prilično sigurno sa svojim fotoaparatom na javnom mestu. Tada se ne opterećujem pogledima i komentarima prolaznika ali ih svakako primećuj
em. U većini slučajeva, prilikom fotografisanja u Beogradu, na javnom mestu, imala sam zanimljive i ne baš prijatne situacije. Iako sebe smatram fizički prilično neupadljivom osobom (zbog čega sam ponekad i tužna, ali je to druga priča), kad uzmem fotoaparat u svoje ruke, izgleda da postajem izuzetno primećena - kao da me je neko polio fluorescentnom bojom. I ne samo to, ja izgleda postajem potencijalna opasnost (terorista, inspektor iz opštine, tržišni špijun, manijak, ludak...). Najlakše je na turističkim mestima, gde su ljudi navikli na budalaste turiste koji škljocaju na sve strane ali i najdosadnije (mada sam čula i za neverovatno blesave i opasne situacije kao što je ona u kojoj se našao holandski turista sa fotoaparatom na splitskoj plaži Bačvice).
Indijanci su verovali da je fotografisanjem moguće ukrasti nečiju dušu. U nekim primi
tivnim kulturama koje veruju u moć magijskih rituala, fotografija se shvata kao deo osobe koja je prikazana na njoj. Onaj ko poseduje sliku neke osobe, može da kontroliše i njenu sudbinu (slično vudu lutkama koje sadrže predmete koji su pripadali nekome, kosu, nokte i slično).
Da li se savremena, zapadnjačka kultura razlikuje od toga? Mi volimo da verujemo da je tako. Međutim, čini mi se da su samo promenjeni subjekti a da u osnovi ostaju isti strahovi od sličnih opasnosti. Kada potpuno ogolim situaciju u kojoj sam se našla pred policajcem a ispod Brankovog mosta u Beogradu sa sve fotoaparatom i zadatkom profesora sa fakulteta da fotografišem prozore u Karađorđevoj ulici, jasno mogu da vidim da je strah od vudu rituala u ovom slučaju zamenjen strahom od krađe tehničkih i vizuelnih detalja mosta koji bi mogli da prouzrokuju njegovo miniranje ili već neku drugu nemilu radnju. I u toj situaciji je potpuno besmisleno govoriti o tome da most može da se snimi i verovatno je već snimljen iz satelita, da je projekat verovatno moguće videti negde, da svaki most ima neku od tipičnih konstrukcija i da na kraju krajeva nisam ni fotografisala most, već samo prolazila ispod njega sa fotoaparatom. Na stranu i to što sam isti most fotografisala 1000 puta nakon toga iz svih mogućih uglova i što npr. "Gazelu" vidim sa svoje terase (ja i još 10000 drugih ljudi).

Oduzimanje duše povrću u Idei (gledanjem ove fotografije možete da nadoknadite dnevne potrebe organizma za vitaminom C i gvožđem)

Najbizarnije su ipak situacije iz bliže prošlosti. Zabranjeno mi je fotografisanje u marketu Idea! Ovde nije bio problem terorističke prirode. Ovde sam bila potencijalni špijun drugog prodajnog lanca (a mislili ste da kod nas nema konkurencije na tržištu!). I tu ne samo da me je čovek zadužen za aranžiranje i rukovanje voćem i povrćem opomenuo da prestanem da slikam njihovu besprekornu kelerabu, već mu se priključila i gospođa koja je bila u funkciji običnog i ispravnog = idealnog kupca i člana društva. Jedna od onih koje su vrlo skoncentrisane na sve što se oko njih dešava, pa čak i kad nema veze sa njima (obično se ispostavi da sa njima ima sve veze jer one su stubovi društva i ne daju mu da se uruši ili pokvari). Ona je u mimohodu sa svojim kolicima punim šarenih zadovoljstava drmnula opasku: "NARAVNO DA JE ZABRANJENO". Eto, njoj se to podrazumeva. Šta ima čudno u tome što ne možeš da fotografišeš u šarenom hramu potrošnje? Svoj dogmatski stav nije na svu sreću ni objašnjavala, jer se dogma jednostavno guta kao pilula i produžila dalje. Ali, zaposleni je imao potrebu da objasni jer se pomalo postideo umesto nje, nadam se. Rekao je, pomalo konspirativno uz namigivanje, da je to zbog konkurencije. Valjda da ne vide kako je njihova keleraba lepa pa da i oni nabave. Ili bi možda mogli da moju fotografiju stave na plakat a ispod napišu Tempo? Dakle, ovde je izgleda vudu magija zamenjena krađom javnog identiteta, odnosno opasnošću od zamene identiteta na tržištu. Nisam, međutim otišla kasnije da proverim da li se keleraba osušila pošto sam joj oduzela dušu.
Situacije se same od sebe stvaraju kad god sam na javnom mestu sa fotoaparatom. Čak i kad mislim da nema ljudi, oni se nekako prikažu i objave svoje prisustvo sa :"ALO? IZVIN'TE A ŠTA SLIKATE?" Dok se osvrćem da nađem izvor usklika (ne čujem baš najbolje pa ne znam uvek odakle dolazi zvuk, posebno što se ovo desilo u dvorištu okruženom zgradama pa je sve odjekivalo), vidim raščupanog čoveka kako sa poluotvorenim ustima blene u mene. Vidim i da se nazire strah u njegovim očima a znam da je to opasno, jer može da izazove agresivno ponašanje. Doviknem mu da slikam neko drvo onako za sebe jer sam "umetnica" (to ponekad upali jer su umetnici ludi, bezopasni i zbunjeni). On sa nevericom i blagim olakšanjem pita: " A da niste iz opš
tine?" Ja kažem da nisam iz opštine. "E dobro onda...ma dolazili su tu da nešto gledaju...hehe za sebe slikate...hehe...pa fiiino je to" blebetao je sa totalnim olakšanjem dok mi je pažnju privlačio neverovatan arhitektonski element pored njegovog prozora u vidu nakrivo postavljenih vrata. Direktno iz dnevne sobe u dvorište! Šta ako to objave novine? Šta ako sam iz opštine pa mu zazidam konekciju sa zajedničkim dvorištem? Vudu magija je za ovo mačiji kašalj.

"La Trahison des Images" ("The Treachery of Images") (1928-9), René Magritte, 1898-1967.

Iz ovog odnosa prema fotografiji u savremenom svetu, mogu da na silu izvučem samo jedan pozitivan zaključak - fotografija se shvata vrlo ozbiljno. Međutim, fotografija se dugo nije shvatala ozbiljno kao umetnički izraz. Romantičari (mislim na pesnike, ne na romantične ljude po parkovima) su tvrdili da je fotografija korisna samo kada je u naučne svrhe ali da joj u umetnosti nema mesta jer ona ugrožava slikarstvo koje je mnogo poetičnije, osiromašuje maštu i sva je bukvalna i surova.
Postoji tu još jedan veliki problem. Čini mi se da se fotografija shvata
preozbiljno. Iako mislimo da smo u naučnom, filozofskom, tehnološkom i svakom drugom smislu mnogo napredniji od ljudi iz na primer XV veka, izgleda da smo i dalje pod iluzijom da je ono što je prikazano na slici stvarno, pravo. Da je, što bi rekli "to - to". René Magritte je to objasnio svojom slikom "La Trahison des Images" (Prevara slika). To je ona slika na kojoj je prikazana lula a ispod piše "Ovo nije lula". Dakle, to na slici nije lula, to su pigmenti, tragovi povlačenja četkice u određenom rasporedu, tako da liče na lulu iz stvarnog sveta. To je samo znak nije prava lula.
Fotografija je samo papir na kome se usled hemijskog procesa pojavljuju boje i crno/bele površine. Ona nije stvarnost mada neodoljivo podseća na stvarnost. Deluje kao znak za trenutak koji se odigrao u nekom trenu ali nije trenutak sam po sebi. Njena "opasnost" je upravo u pogršnoj percepciji koju ljudi imaju u odnosu na nju a koja je uzrokovana zavodljivom iluzijom.
Kad se dvoje, nekad zaljubljenih posvađaju i prekinu svoju vezu (sigurno ste to videli u filmovima ako niste i sami to uradili nekad u životu) prvo stradaju fotografije. Cepanjem i paljenjem se ne poništava ono što se zapravo želi poništiti tako da je naivna cela ta melodramatična situacija koja opet liči na vudu ritual. O tome šta takve fotografije uopšte treba da znače i zašto ih ljudi prave (tj. "uzimaju" - kako bi se na mnogim jezicima reklo), verovatno u nekom drugom postu. Ali, nije li to opet preozbiljno shvatanje fotografije?
Danas je svako potencijalni fotograf. Sočivo vreba iz svakog mobilnog telefona. Proizvođači mobilnih sa kamerama su čak razmišljali o opasnostima fotografije po "dušu" , ovaj, privatnost potencijalnih objekata. "Ugradili" su zvuk koji se čuje pri fotografisanju a koji komično podseća na zvuk okidanja nekog veoma starog i veoma glomaznog fotoaparata.
"Camera Phone Predator Alert Act" je deo zakona koji je američkom kongresu predložio republikanac Peter King sa ciljem da se onemogući "špijuniranje" i spreči pedofilija. Možda bi neki deo zakona trebalo da sadrži i spisak situacija i mesta kada je dozvoljeno fotografisanje kako bi se zbunjeni fotografi i wanna be fotografi skoncentrisali oko tih "žanr scena". Znači, čak i zakoni doprinose kreiranju imidža perverznog i zlog fotografa. Fotografija se i u kongresu percipira kao realnost.
Kad sam već zašla u zakone, pitala sam se zašto tokom suđenja nije dozvoljeno fotografisanje već postoje profesionalni crtači koji crtaju učesnike u procesu, uglavnom optužene? Zar je fotografija realna a crtež nije? Da li fotografija može da poremeti pravdu a crtač ne može? Zar nije crtaž nekako "emotivniji" nego fotografija, tako da je manje "istinit"? Jedno od objašnjenja za ovaj bizaran zakon koji mi izgleda kao da datira iz vremena dagerotipije, jeste da se neprestanim objavljivanjem fotografija optuženih u medijima prejudicira i njihova krivica a osoba se izlaže "stubu srama" javnosti. Dakle, ovde nije problem u fotografisanju, već u upotrebi fotografije i u medijima. Zar ne bi trebalo reagovati tek u slučaju zloupotrebe fotografije a ne unapred, prejudiciranjem kriminalne ili zlurade upotrebe fotografije? Da li se pokazuje ovakva ažurnost i oprznost pri prodavanju opasnih otrova novobeogradskim penzionerima koji bi mogli da otruju nekog psa a možda i dete? Ne baš.
Fotografisanje je zabranjeno (ili možda nije a u tome je i fazon) u avionima. Svi znaju ili čak imaju one slike iz oblaka gde nežno plavo-belo plavetnilo "para" metalno blještavo krilo. E to ponekad ne sme da se slika. Nema tu nikakvog zašto. U čak previše opuštenom lokalnom letu Alitalije nije dozvoljeno ako vas vidi asistent leta. Ako vas ne vidi, onda je dozvoljeno jer nema nikakvog znaka da nije.
Moj kolega bloger sa PhotoBloga mi je poslao interesantan tekst o pravima fotografa. Dobro je znati svoja prava ali to poznavanje ne garantuje ama baš ništa po pitanju bezbednosti ili mogućnosti fotografisanja.
Nije ni čudo što su danas fotografi zbunjeni (hiljade stranica na fotografskim forumima koje svedoče o bizarnim situacijama govore o toj zbunjenosti) i ne znaju kada i gde je dozvoljeno ili nije dozvoljeno snimanje. To naročito važi za one fotografe koji se ne bave "primenjenom" fotografijom. Vreme prohibicije je evouliralo u vreme "neodređene fotografske prohibicije". Da sve bude još komplikovanije, poznavanje zakona, filozofije, korena strahova, socioloških aspekata, istorije...ništa ne znači i ništa ne menja u ovom kontekstu.

Biti nevidljiv - to je već nešto.







петак, 24. април 2009.

Analogija II



Smena8 - Još iz doba Punk-a (mislim MOG doba Punka). I dalje miriše na mašinsko ulje. Izgleda baš "siromašno" ali je verovatno neuništiva. Proverite cenu kod Lomografa - uopšte nije siromašna.


Nikada ne treba bacati fotoaparate. Ni filmove, naravno. Razlog je već objašnjen u prethodnom postu. Jeste da smetaju sve te privremeno bezkorisne stvari ali postoji bar još jedan, mnogo važan razlog da se fotografske starudije ne odbacuju. Par puta sam i sama bila na ivici da pobacam sve te drangulije, naročito kada mi se jednom gomila svega toga sručila na glavu pri otvaranju ormana. Pitala sam se, šta će mi ta čuda kad imam ove suptilne svetlucave spravice koje tako držesno žmirkaju dok pakuju u svoje kartice 10000 sliku.
Ubrzana tehnologija nam stalno nudi nove mogućnosti i zavodljive olakšice koje čine da se po
dsmehujemo starim aparatima tako da oni najčešće završavaju u ormanima, špajzu, vikendici...a sledeća stanica je kontejner. Sva sreća da je jedan aparat pre par godina bio u onoj fazi pred bacanje, dakle u nekoj vrsti foto-čistilišta u jednoj kući bez struje, na najlepšem mestu na svetu, zaboravljen, ali samo privremeno. Da okolnosti nisu bile takve, moje fotografisanje bi išlo sasvim drugim tokom (možda bi to bilo i dobro, ko zna?) Na tako fotogeničnom mestu je pravi maler kada se fotoaparat pokvari. A nije da nije bio pažen, čuvan, proveravan... Svi objektivi, filtri, filmovi izgledaju tada kao amputirani udovi blokiranog tela a oblici, svetlo, senke, boje, trenuci deluju fotogeničniji nego ikad dok frustracija zbog nemogućnosti fotografisanja dostiže neslućene visine.

On me je tog leta izdao - problem je bila istrošena baterija svetlomera koja je blokirala zavesicu. Uz Olympus OM-2 aparat kroz koji sam zavolela fotografiju i napravila neke po meni i za mene odlučujuće fotografije.

Pošto se to desilo meni sa mojim Nikonom FM (nikad nismo lepo srasli kao prethod
ni neprežaljeni Olympus OM-2 i ja), kao poznati paničar i katastrofičar moj jad se daleko čuo i verovatno sam se svima prisutnima popela na glavu sa lamentiranjem isprekidanim glasnom kuknjavom o propalom letovanju. Ništa meni ne znači ni sunce ni more ni plaža ni sva lepota starih kamenih kuća ako ja to ne mogu da gledam i doživim kroz objektiv. I ne preterujem. Bukvalno je tako. U tom momentu, mislim da bi dala sve obroke za neki kršić, smenu8 koja je naravno ostala kući (koji će mi ta kantica?) ili bilo šta slično. Ne mogu to normalni ljudi da razumeju. Jednostavno sam delovala kao razmaženo derište kome se pokvarila neka ionako glupa igračka i sad ne vidi dalje od nje. Ali, pošto se kuknjava nastavljala a svaki turista sa popularnim idiotom bio u potencijalnoj opasnosti da bude pokraden, moralo je nešto da se uradi. Počela je pretraga po starim natkasnama, ormanima, škrinjama, konobama... Ma mora da ima neki aparat tu (šta sam rekla...svaka kuća ima negde neki zaboravljeni aparat - 100%). Iz gomile šarenih traka, igala i konaca, starih makaza, ko zna čijih naočara, heftalica, spajalica, lekova kojima je istekao rok trajanja, gumica za tegle i redova vožnje trajekata iz sedamdesetih godina, izronio je ponos sovjetske industrije - Zorki - bilderska varijanta obožavane Leica-e. Čini mi se da je bio teži od mene ali je u tom momentu, u svojoj kožnoj kaki-braon futroli, bio najlepši fotoaparat na svetu. Možda zato što je bio jedini koji možda radi a koji mi je na raspolaganju.



Tiha čežnja iz detinjstva - LeClick. Tada ga nisam imala a uspela sam da ga nađem u nekom minhenskom supermarketu i to u podvodnoj varijanti (druga tiha čežnja) za baš, baš male pare.

Ništa se nije videlo kroz tražilo a da li je film nešto video kroz objektiv, to je ostalo
da se otkrije tek kasnije. Najvažnije je da me je to malo umirilo, čak iako nije sigurna varijanta. Šetkala sam utabanim i neutabanim turističkim i kozjim stazama sa njim i svaki čas ga prislanjala na uvo da čujem da li se film uopšte pomera kada ga namotavam. Par puta sam ga u mraku otvarala i pipkala iz istog razloga. Šta se dešavalo u tom metalnom teškom oklopu, za mene je bila misterija. Mislim, znam šta bi trebalo da se dešava, ali je sve bilo neizvesno. Da sam tada znala za Lomografiju, znala bi da i protiv svoje volje pratim svih 10 njihovih pravila. Kada sam prvi put bila predstavljena slikama koje su nastale iz ovog spleta okolnosti (tako je izgledao taj susret, kao suočavanje sa nekim nedelom), imala sam utisak da je to idealan prikaz slike koju vide ljudi sa kataraktom. Nisam znala šta da izaberem za poklon poster u radnji. Moja očekivanja su bila na potpuno drugom kraju estetike. Trebalo mi je par godina da se ponovo suočim sa tim fotografijama i da shvatim da su jednostavno neverovatno lične.


Color splash od Lomographic Society-a koji sam dobila za Novu godinu. Oduševio me je njegov "Odiseja u svemiru" izgled. Stvarno su majstori marketinga. Kako god bilo, uživam sa njim.

Digitalni fotoaparat je tako opuštajuć. Odmah čovek vidi šta je slikao. Sve je više pi
tanje selekcije dobrih i loših fotografija naknadno a ne pripremanja, čekanja, koncentracije, uzbuđenja pre okidanja. Šta analogna fotografija znači nekome ko je sada u digitalnoj sferi? Verovatno ništa, dok sve "šljaka". Ipak, ja moje analogne više ne držim u ormanu, već pri ruci. Nikad se ne zna kad mogu nekom da otkriju potpuno nove poglede koje će da ukapiraju tek kad za to bude vreme.

Kataraktične slike snimljene vaskrslim Zorkijem


среда, 22. април 2009.

Analogija


Ponekad volim da sve svoje analogne fotoaparate poređam i gledam. Proveravam da li je sve OK. U poslednje vreme to radim češće. Valjda sam se uželela tog starog koncepta fotografije, filmova, razvijanja. Sa tim ide i razvijanje starih i privremeno zaboravljenih, naravno neobeleženih filmova. Sad to u foto-radnji završavaju za sat vremena i skeniraju, narezuju na CD, tako da je iščekivanje kratko a to što ne moram da skeniram slike je baš slatko.

Čovek tako može da doživi razna iznenađenja. Kao što sam ja doživela skoro sa jednim filmom koji je nerazvijen stajao u torbi na dnu ormana zajedno sa gomilom propalih fotografskih eksperimenata. Nisam znala ni od kada je ni odakle je. Imala sam neke ideje. Na primer da je to neki 7. film sa letovanja u Turskoj (6 sam već razvila odmah po povratku). Ili da je to sa nekog ludačkog "foto sešna" za promo materijal muzičkog benda koji nisam razvila jer je prethodnih 5 bilo dovoljno. Potajno sam se nadala da je film sa mog prvog letovanja na Braču koji nisam razvila smatrajući ga za "propast" jer mi se tada I put pokvario moj Nikon.


Ali nije bilo ništa od toga. Kada sam došla da preuzmem CD sa skeniranim razvijenim filmom, čovek u foto-radnji (kako li se zove to zanimanje? foto radnik?) je osetio potrebu da mi pokaže kako je fino "izvukao" slike sa mog bajatog filma. Gledamo tako on i ja u monitor foto radnje na kom se vide izlomljene ambasade, ispljuvani ostaci prozorskih stakala, vatrom oprljene zastave, razbijeni faks aparati, sočne psovke crvenim autolakom na pelim fasadama... Kažem ja foto-radniku da je on to nešto pomešao i da ja to nisam slikala. Mora da je neki novinar. Ipak, radnik ne dozvoljava ni tračak sumnje. On je ubeđen da sam ja to slikala na demonstracijama zbog priznavanja Kosova. Nema šanse!!! Pa još sa Nikonom?!!? A na slikama nigde ljudi. Samo posledica njihovog bezumnog divljanja. Na stranu to što ja u tome nikada ne bi učestvovala. Da skrati čovek raspravu samnom, kaže mi lepo da niko nije ni donosio film na razvijanje tog dana i da su fotografije moje i tačka. Uzmem taj gnusni film i CD pa ću kod kuće da meditiram otkud je došao.


I jedna je slika odala poreklo filma. Prazan Bulevar Revolucije (sada Kralja Aleksandra). Nigde žive duše. Trepću semafori bez smisla. Bombardovanje. Ni foto-radnik ni ja nismo ni u jednom momentu pomislili na bombardovanje. Šta li to znači? Da li mi to želimo da budemo ljudi koji nikada nisu bili bombardovani? Neki fensi Evropljani? E neće moći. Analogija je tu da nas podseti kad se najmanje nadamo da ćemo biti podsećeni. Nije letovanje. Nije ni bend. Na svu sreću nisu ni demonstracije povodom nezavisnosti Kosova (to bi ipak značilo da sam potpuno luda što je gore i od bombardovanja, a taj "Kosovo za Nike" skup je za mene još više poražavajući od bombardovanja).


Setim se tako
svega. Kako sam kao neki ludi arheolog danju prebirala po razrušenim lokacijama u mom komšiluku (to je bilo izuzetno plodno arheološko polje puno MUP-ova, SUP-ova, generalštabova, Ministarstava ali i Ambasada - tek da se vidi i osvetničkih ruku delo) a noću po praznim ulicama. Onda se podsetim i da je za mene fotoaparat i sigurnosni element. Sa njim se osećam kao da imam neku jasnu svrhu. Volim da mislim da sam na nekom zadatku, na nekoj mojoj misiji. Tih dana mi je bila potrebna neka struktura koja ne bi zavisila od rasporeda vazdušnih operacija Alijanse. Strukturirala sam vreme kroz te fotografske šetnje. A sad znam i zašto je film zaostao u "razvoju". Uopšte mi nije bilo važno šta je na slikama kada je struktura dana postala klasična "evropska". Možda sam i želela da ih nema kao što sam želela da se bombardovanje nije desilo. Možda sam se stravično uplašila da sam luda kada sam otkrila da mi se pomalo i sviđalo to što je neko drugi kriv za okolnosti u kojima sam se našla.

Analogiji je sve jedno šta sam mislila. Njena funkcija je da zabeleži podatke i ona je tu funkciju ispunila, hladno, bez pogovora. Čak i posle 10 godina. Čak i mnogo godina po isteku roka trajanja filma (dobro, foto-radnik je malo "pogurao" tu žilavu foto emulziju). Moje je da se suočim sa sobom od pre 10 godina. Analogija nije tako krhka kao digitalna fotografija. Nema tu slučajnog nestajanja, virusa koji "jedu" podatke, delete, undo i ostalih. Koliko sam puta videla bačene filmove pored kontejnera. Vlasnik se nadao da je to analogni delete. E, nema toga. Sve će to da završi na Kaleniću i na drugim buvljacima. Svi će moći da vide ono što je naivčina hteo da nestane.

уторак, 21. април 2009.

Lomografija




  1. Nosi svoj fotoaparat svuda sa sobom
  2. Koristi ga i danju i noću
  3. Lomografija nije smetnja u tvom životu, već njegov deo
  4. Probaj da slikaš "iz kuka"
  5. Približi se svom lomografskom objektu najbliže što možeš
  6. Ne razmišljaj (ovo je ključno)
  7. Budi brz(a)
  8. Ne moraš da znaš unapred šta je film zabeležio
  9. Ni kasnije ne moraš da znaš (nije važno što se ne zna šta je ako je zanimljivo)
  10. Ne uzbuđuj se bilo kakvim pravilima

Na Photoblogu sam naletela na jedan veoma interesantan blog koji mi je privukao pažnju svojom drugačijom estetikom. Intenzivne boje, zamućene i preklopljene slike, razlivene ivice čudni uglovi i kompozicija...Naravno, krenem da prevrćem po tom blogu i nađem da je autorka ljubitelj lomografije. Naziv me je odmah podsetio na krš i lom i na kraj pameti mi nije bio stari ruski krš aparat Ломо. Sećam se da sam imala daaavno Lomo Smena 8 i da je to čudo mirisalo na neko industrijsko mazivo. Sviđao mi se taj miris a fotografije su stvarno bile potpuno nepredvidive. Ustvari, bilo je pitanje da li će se išta na filmu pojaviti. Posle sam dobila Zenit koji je delovao mnogo moćnije ali sam tada čeznula za izlaskom iz ruske fotografske industrije i ulaskom u Nikon svet sa divnim natpisom latiničnim skladnim fontom.

Zateknem sebe kako manijački preturam po ormanu i starim koferima u potrazi za malim smrdljivim (ali lepo smrdljivim) ruskim krševima a u glavi mi one intenzivne boje i razmrljane slike sa Lomografskog bloga. Znam ja da sve to može u Photoshop-u, znam da je digitalna fotografija svemoguća (hm)... ali ne vredi. Setila sam se uzbuđenja dok čekam dan kada će u foto radnji da razviju moje filmove pa kako posle trčim do kafića da vidim šta je "ispalo" i pitam se da li se onima u foto radnji dopao moj rad (blesavo je, znam da ih nije briga). I nađem ih. Oba. Isto mirišu. I rade. Nema tu šta ni da se pokvari.

Učlanim se i u lomographic society kao pravi štreber i počnem...da shvatam. Moji kršići-lomići koštaju preko 100 eura sada kada su ponovo oživeli. Prodaju se u nekim šarenim kutijama sa sve uputstvima i idejama kako da se koriste (?). Mogu da se kupe samo preko pomenutog society-a i malo su poboljšani, tj. dodate su im neke "lomografske" funkcije. Odem do Kalenića da proverim tržište i vidim da je tamo sve u redu. Smene, zorkiji, holge i slično i dalje koštaju 500 din a možda i manje ako se zbližiš sa prodavcem, dok se ne pročuje za lomografiju. Kakav genijalan koncept! Devedesetih godina su dva austrijska studenta otišla u turističku posetu Češkoj i tamo otkrili Lomo fotoaparat. Po nekoj priči, oni su zapravo zaboravili svoje moćne fotoaparate kod kuće (ili su mislili da im neće biti potrebni, hm) pa su našli jeftini polovni Lomo LC za dž. Pošto takav aparat nije bio vredan fotografskih napora, oni su slikali bez razmišljanja i ludovali po Češkoj a kada su razvili filmove...iznenađenje! Napravili su par izložbi i svu svoju pamet usmerili na marketing. Povezali se sa ruskom fabrikom i napravili nekakav ugovor o proizvodnji nove serije LC-A i smene 8. Sada u njihovoj ponudi ima i onih šarenih idiota, supersemplera, kamera obskura...

Cela akcija oko lomografije je bila obostrano korisna. Razvila sam neke zaboravljene filmove (o tome šta sam našla na njima drugi put i to sa primerima) a
society je prodao još jednu colorsplash kameru koju sam dobila za NG i koja me je neverovatno obradovala (i o njoj drugi put sa primerima).

Bez obzira na to što me je demistifikovanje lomografije malo razočaralo svojim tržišnim aspektom, film, emulzija i foto radnja su me osvežili. Ipak delimo dve od 10 fotografskih tj. lomografskih zapovesti :
nosi aparat svuda sa sobom i slikaj i noću i danju.


Bokeh



Stalno nosim fotoaparat sa sobom. Sigurnije se osećam sa njim. Mislim, nisam umislila da sam neki profi fotograf, mada bi volela da jesam.
Imam i svoj Photoblog koji je vrlo korisna stvar. Na primer, tamo sam saznala za Bokeh. Neko od tamošnjih blogera mi je ostavio komentar ispod moje razmrljane slike :"Nice bokeh". Wikipedija je rekla da se termin koristi za fotografije kod kojih je izvor svetla izvan fokusa a dubinska oštrina vrlo mala.
Tako sam shvatila da ja Bokeh koristim vrlo dugo, najčešće da bi zamutila pozadinu punu reklama, bilborda i ostalog vizuelnog đubreta a da ponešto, što mi se sviđa ostane oštro. Dok još nisam znala da fotoaparat smeju da koriste i mlađi od 15 godina, isti efekat sam postizala tako što se duuuuugo zagledam u jednu tačku i pokušavam da ne trepnem. Tada mi zasuze oči i sve izgleda bajkovito i lepo.
Kada malo dublje analiziram svoj odnos prema fotografiji (za potrebe ovog bloga), shvatam zašto mi to nije profesija. Znam samo jednog fotografa kome oprema nije opsesija i kome hladna oštrina hi-tech-sterilnih fotografija nije primarna (ne kažem da ih nema još, samo da ja znam jednog). Slučajno i na sreću, on je bio moj profesor fotografije. Svi ostali fotografi i wanna be fotografi su se frljali sa fm-xy z4 fwejrj oznakama, jurili za perfektnom oštricom žileta i fiiiiinim svetlima, onako neutralno, hladno, profi. Najčešća definicija odnosa prema fotografiji je da je zabeležen trenutak realnosti. Nekako sam znala od početka da je to glupost, ta definicija.
U šumi tih profesionalaca beležnika, slabo bi se snalazila. Ja verujem da je fotografija apstraktna i da oštrina nije uvek važna. Verujem da fotografija prikazuje ono što ja želim da vidim a ne ono što je stvarno. Znam da je zavodljiva i da neodoljivo podseća na stvarnost i zato je volim.
Nego da se vratim na Bokeh. Termin postoji od 2000. godine, što mi je potpuno smešno ali i zanimljivo. Šta? Mutna slika nije postojala pre 2000-te? A, neeeee...samo nije bila poštovana i samim tim ni definisana. Zašto nismo mogli da nastavimo sa uobičajenim terminom dubinska oštrina (depth of field - DOF)? Da li je to otkriven neki novi fotografski likovni element, pa je bilo potrebno i smisliti njegovo ime? Šta god da je u pitanju, sad su se pojavili i razni stručnjaci za bokeh. Oni ga matematičko-fizički objašnjavaju i seciraju. Oni znaju koje sočivo pravi najlepši bokeh.
Kao control-freak ja bi mogla vrlo lako da se 'upecam' na raznorazne savete o idealnom bokeh-u ali to se desiti sigurno neće. Fotografija je možda jedno od retkih područja koja me interesuju gde volim da stvari ostanu pomalo nedorečene, onako bokehovske (evo nove reči).