петак, 25. децембар 2009.

петак, 4. децембар 2009.

Hole in Face

Šta ako sa fotografije uklonimo lice? Da li ova "rupa" na mestu gde bi trebalo da se nalazi glavni indeks prikaza, govori nešto? Koje značenje se dobija a koje gubi?


Talking Heads, Remain in Light, 1980, Sire, Design: Tina Weymouth i Cris Frantz

Osim što je ovo prvi omot albuma koji je kompjuterski obrađen i osim toga što je dizajnerski proces uticao na promenu imena albuma (kao da je to malo?) ova "izgrebana" lica stoje u ironičnoj suprotnosti sa onim što očekujemo. Prepoznatljive likove i to en-face. To smo toliko puta do sada videli (Beatles, Abba...).
Ima nešto uznemirujuće u načinu na koji su ova lica izgrebana. Ona su ustvari i dalje prisutna ali neprepoznatljiva. Ostavljene su im oči (kroz koje nas vide), nosevi (kroz koje dišu da bi živeli) i usta (kako bi glave govorile da njih nema?). Ogrebotine su ustvari ovde maske. Pošto su u ovom slučaju maske ustvari odsustvo crta lica, odnosno one su jednostavne i uniformne, namerno neprecizne, crvene površine, one brišu identitet osoba i ne daju nikakvu zamenu. Ali, čemu fotografije lica bez lica? Da bi se uklonio identitet neke osobe ili zamenio nekim drugim identitetom. Ovde gde je to uklanjanje delimično, odnosno gde su ostavljeni elementi raspoznavanja (oči, nos usta) ali na takav način da su strukturalne veze pokidane i da je rekonstrukcija moguća samo ako znamo iz nekog drugog izvora kako osobe izgledaju, naglašen je kontra-pogled. Dakle, nismo mi ti koji posmatraju, već smo mi oni koji su posmatrani sa omota naše omiljene ploče.

Prvobitni, planirani naziv albuma je bio Melody Attack tako da je i prvobitno planirana naslovna strana bila drugačija.



Promenom imena u Remain in Light prvi kompjuterski generisan kolaž za omot ploče se preselio na zadnju stranu, ustupivši prednju fotografijama članova benda. Weymouth je mukotrpnim radom na tada veoma sporoj i kabastoj kompjuterskoj opremi, mišem "izgrebala" lica, mada je njena prvobitna ideja bila da postavi Enovo lice preko sva četiri lika, aludirajući na producentov egoizam i želju da se "pojavi" na omotu ploče. Meni je drago što ta ideja ipak nije realizovana i da je ovakav omot jedan od najupečatljivijih za koje znam.


Uklanjanje identiteta grebanjem lika sa fotografije je aktivnost stara verovatno koliko i fotografska tehnika. Jedan od fotografa o kome se malo zna, pa je zbog njegovog života zaogrnutog misterijom i njegov fotografski opus ostao pomalo zamućen, brisao je likove svojih modela sa negativa čime je umnožio tumačenje misterija svog rada.

John Ernest Joseph Bellocq (1873 – 1949) serija fotografija Storyville

Na fotografijama "Storyville" su same žene, najverovatnije prostitutke iz ove, po najstarijem zanatu, poznate četvrti u Nju Orleansu.
Mnogi negativi iz ove serije fotografija su izgrebani.
Neke žene na fotografijama nose maske koje im sakrivaju identitet tako da njihova lica nisu izgrebana sa negativa. Ne zna se sa sigurnošću zbog čega i ko je uklonio lica sa ovih fotografija. Namera je, kao i u većini sličnih slučajeva, prikrivanje identiteta osoba na slici. Iako ovako "dorađene" fotografije danas mogu da deluju kao konceptualna umetnost, u vreme kada su one nastale to verovatno nije bio slučaj. Pošto su lica uklonjena sa filmskom emulzijom, čime je nestala bilo kakva šansa za identifikovanje osoba, pretpostavlja se da je za ovaj čin odgovoran sam fotograf. Zašto se odlučio na to? Zašto nije sve žene fotografisao sa maskom? Da li se predomislio u mračnoj komori, kada su njihova lica počela da se pomaljaju na staklenim negativima kroz talase razvijača?


Ženski aktovi u neobičnim aktivnostima kakva je, na primer, crtanje leptira na zidu, naturalizam i odsustvo identiteta koje je učinjeno vidljivim upravo crnom mrljom kao dokazom uništavanja, obeležili su fotografski opus Bellocq-a.


Uništavanje lika na fotografiji ima više uzroka. Jedan je zaštita identiteta, što je verovatno slučaj sa Bellocq-ovim fotografijama. Drugi, više prisutan u vernikularnoj fotografiji pa čak i na novinskim reprodukcijama, jeste agresija prema osobi koja je predstavljena.
Izlomljene linije gesta svedoče o agresivnom impulsu koji je po pravilu baš usmeren na lice osobe (jer lice je ustvari osoba).




Političke kampanje u okviru kojih plakati i fotografije prenose poruke su često povod za brisanje lika. Neslaganje sa političkom opcijom je inspirisalo autore da naprave plakat sa likom Buša i tekstom koji taj lik stavlja u negativan kontekst. Bušove pristalice ili zaposleni su izgrebali njegovo lice kako bi raskinuli vezu sa negativnom konotacijom.





Fotografija iz virtuelnog sveta. Pretpostavlja se da je izgrebani lik imaginarni Dr.Magnusson iz imaginarnog istraživačkog centra Black Mesa iz Half Life-a. Takođe je pretpostavka da ga je izbrisao njegov rival i kolega Dr.Kleiner. Ono što nije virtuelno i što je činjenica, jeste da je inspiracija za priču iz realne prakse osvetoljubivog "guljenja" foto emulzije sa površine papira i to baš tamo gde je lik predmeta agresije.





"Osumnjičeni" za atak na lik na fotografiji je uvek neko ko je emotivno zainteresovan za osobu na fotografiji ili drugu osobu na fotografiji. Kako god bilo, fotografije sa kojih je uklonjen identitet osobe ili osoba izazivaju pažnju, deluju uznemirujuće, bude interesovanje i kriju zanimljive priče. Da li je žena na slici iznad kasnije razočarana nekim postupkom svoje prijateljice u afektu prekrila njen lik flomasterom?


Likovi sa fotografija nestaju nepovratno ali i da bi se pojavili u nekom drugom kontekstu - medaljonu ovalnog oblika ili u ramu u obliku srca. U ovim slučajevima (slike preuzete sa Flickr gtupe Defaced photos, jasno je da je lice ono što je sačuvano a da je ostatak slike odbačen.
I ovaj postupak označava status fotografije lica kao indeksa koji se često doživljava kao deo stvarne osobe, kao trag koji je ta osoba ostavila za sobom i time uspostavila fizičku vezu sa parčetom papira sa kojim deli svoju sudbinu.



U doba digitalne reprodukcije uklanjanje lika sa fotografije je manje "bolno" i ne mora da bude očigledno. Zbog samog procesa čin nije impulsivan i neposredan. Postoje sofisticirani programi koji uklanjaju i menjaju identitete. Hladnokrvno, savršeno, neprimetno. Zadovoljstvo guljenja glatke plastificirane emulzije je stvar prošlosti. Samim tim, galerije su bacile oko na njih, kao što je to odavno slučaj sa srodnom banalnom fotografijom. Vremenska distanca je dovoljna da "trash" postane "art" jer stigao je novi visokotehnološki "trash" (koji će ubrzo da postane "art"...):


четвртак, 26. новембар 2009.

Holly Face

"Glavni efekat fotografije je preobraćanje sveta u robnu kuću ili muzej bez zidova u kome je svaki učesnik pretvoren u potrošnu robu ili promovisan u predmet estetskog divljenja"

Susan Sontag

U takvom društvu, učestvovanje u događajima je izjednačeno sa posmatranjem ili beleženjem (hvatanjem) scena koje će od tog trenutka služiti kao spektakularne slike. Tako fotografisanje postaje jednako iskustvu koje izostaje ili postaje nepotpuno ako nije zabeleženo fotoaparatom. Ova kompulsivna fotografija dolazi do izražaja pojavom tzv "social networking-a" (Facebook, MySpace) i nalazi svoj vrhunac ili apsurd u aplikaciji Face in Hole. Sama aplikacija odmah će vas pitati "What do you want to be today?" iza koga je pravo pitanje "What experience you want today?" Problem je u tome što je odgovor verovatno uvek isti.
Lik u ovoj frankenštajnovskoj fotografiji služi kao indeks neke osobe dok nam je potpuno jasno da telo i kontekst nisu proživljeni i da je sve što vidimo smešna i očigledna fotomontaža. Ove aplikacije pri tome ne čine ništa što i pre njih nije bilo moguće. Programe kao što je Photoshop odavno koriste i amateri za pravljenje raznih fotomontaža. Ako ga i ne koriste, sigurno su upoznati sa njegovim mogućnostima preko nekog od you tube klipova kao što je ovaj.










Vera u fotografski realizam deluje kao prošlost. Njeni tragovi su možda još ponegde prisutni ali je beživotni svet advertajzing fotografija i stock images-a, te velike banke "idealnih" slika na kojima počiva vizuelna kultura društva savremenog spektakla, zajedno sa svim mogućim pomagalima koja mu pomažu da se razvija, spreman da mu zada još par preciznih udaraca koji će ga definitivno izbaciti iz "igre". Nije valjda da i dalje neko veruje fotografiji (osim državne administracije) ?
Još pri pisanju teksta o FB albumima sam se pitala kada će neko da napravi slike sa rupama za facu pa da mozemo najzad da vidimo sve te inače identične turističke i žurka sličice ogoljeno identične. Mislila sam da će to biti momenat kada će mnogi shvatiti šta zapravo rade i da će ta "katarza" dovesti do kvalitetnije i zanimljivije (dovoljno bi bilo autentične) kolekcije fotografija na FB. /Imala sam i idealnu ilustraciju: fotografija iza onog kartona sa rupama za lice iz Splita sa dalmatincem i dalmatinkom ali mi je cenzurisana/
Međutim, za sada se ništa ne dešava. Možda treba sačekati fotografski sezonu - Nova godina ili zimovanja (turizam ipak prednjači kao fenomen neodvojiv od fotografije).
Fotošopiranje tj. smešne fotomontaže rađene u nekom od programa poput Photoshop-a nisu toliko česta pojava u javnim foto albumima. Da li zbog potpune kontrole i odgovornosti koja tada u potpunosti "pada" na autora ili je u pitanju ozbiljniji ton autorskog rada? Međutim, kada neko drugi ponudi kontekst za indeks u vidu tela i scenarija sa rupom za lik, deo odgovornosti spada sa autora i prenosi se na izbor nekog drugog, neutralnog i emotivno nezainteresovanog čime se čitav koncept prenosi na zabavu. Često su ove postavke stereotipne, beživotne i poznate slike koje dodavanjem lika iz "pravog" života dobijaju humorističku boju kao konačan rezultat. Tenzija koja nastaje usled posmatranja nečeg što deluje kao mogućnost a toliko je jasno da nije stvarnost, razrešava se smehom. To se naročito dešava kod kombinacija koje deluju pomalo jezivo usled velike sličnosti sa mogućom istinom.
Face in Hole me je zainteresovao zbog neodoljive sličnosti sa kulisama sa rupama namenjenim uglavnom turistima i jednoličnim FB albumima, međutim, radovi mog kolege Zlatka Cvetkovića pokrenuli su me da razmišljam o FIH kao o interesantnom fenomenu. On je počeo svakodnevno da dodaje nove slike na FB a ja sam počela još opsesivnije da ih pratim. I ja sam imala svoj izlet u "Fudbaliziraj se" ali nisam bila toliko uspešna kao Zlatko. U želji da što bolje razumem ovu "igru", razgovarala sam sa njim o mehanizmima koji ga pokreću na ovaj vid kreativnosti, o njegovim razmišljanjima u vezi fotografije i o iskustvima koja je imao sa ljudima čija lica je koristio u tom procesu.

Zlatko Cvetković je magistar dizajna tekstila i umetnički saradnik na FPU na Odseku dizajn tekstila. Učestvovao je na preko 50 izložbi a ja njegov rad izuzetno cenim kao i njegovo mišljenje o ovoj temi. Jer Zlatko je ekspert za Face in the Hole i fudbaler, sumo rvač, dobar frajer kao Bruce Willis (?) ?!




Zlatko: Ja bi to nazvao Holly Face! Kada staviš nečije lice umesto lica neke poznate osobe, kao da stavljaš masku - maskiraš pravu osobu čije je telo, tako da se ona ne prepoznaje. Tako da je to pre Holly Face nego Face in Hole.
Blurred: Da li imaš otvoren nalog na FIH? Znaš da registracijom dobijaš mogućnost da sam kreiraš scenario umesto da koristiš već ponuđene.

Z: Znam za tu mogućnost ali još nisam registrovan. Registracija bi značila još ozbiljniji angažman i možda bi mogao da izgubim kontrolu nad čitavim procesom.
B: Kako si saznao za FIH?
Z: Video sa
m neke "radove" kod drugarice na profilu.
B: Prvi tvoji radovi koje sam ja videla su bili iz
serije "Fudbaliziraj se" tako da mi je delovalo kao da je to bio uvod u dalje "istraživanje medija". Da li je Fudbaliziraj se imao ulogu u tvojoj zainteresovanosti za FIH?
Z: Na Fudbaliziraj se sam naleteo preko nekog hrvatskog sajta za kablovsku televiziju i tada sam se "zapalio".
B: Da li si nekada koristio kartonske kulise za fotografisanje ili je ovo novootkrivena Facebook strast?
Z: Koristio sam kao mali te panoe. Mislim
da bi ih rado koristio i sada ali me je malo sramota.
B: Sramota te je zbog rezultata tj. fotografije ili zbog samog fotografisanja?
Z: Zbog prisustva drugih ljudi tokom fotografisanja. Rezultat mi ne predstavlja problem.

B: Zar ne liči to na one momente sa anatomije ili akta kada model ode da se skine iza paravana a onda izađe go pred nas 60. Skidanje i fotografisanje su intimni a nago telo i fotografija su javni?
Z: Tako nekako. Uglavnom su neki potencijalni posmatrači problem koji me sprečava da se slikam iza ili sa kulisama u javnosti.
B: Da li FIH može da da sličnu satisfakciju kao "kačenje" fotografija stvarnih scena i proživljenih trenutaka?
Z: FIH je varanje sebe i drugih.
B: Da li će se sada nešto promeniti u stilovima fotografija koje ljudi najčešće "kače" na FB?
Z: Neće se ništa promeniti. Nastaviće da stavljaju iste fotografije kao i do sada. Većina neće o tome uopšte razmišljati.

B: FIH deluje kao bezazlena zabava. Međutim on pod tim plaštom neprimetno drmusa poslednje ostatke iluzije da je fotografija prikaz realnosti. Kada si ti prestao da veruješ da fotografija govori istinu?
Z: To je bilo pre pojave digitalnih aparata, još u školi kad sam video retuširane fotografije moje bake i deke.
B: Da li si fotografisao sebe sa namerom da što bolje uklopiš lice u fotografiju
sa rupom?
Z: Sebe nisam ali jesam druge. Verovatno zbog toga što imam dovoljno svojih slika na raspolaganju.
B: Koja je budućnost FIH? Da li ćemo možda početi da ga koristimo u komunikaciji? Na primer da pokažemo kako se osećamo danas?

Z: Postoji taj komunikativni aspekt ovih montaža ali mislim da je FIH zabava i da će to ostati na tom nivou. Ipak, postoje i neke slike koje nisam objavio. To su uglavnom one koje mi deluju neuspešno a ima i onih koje nisam okačio zbog cenzure osoba koje se pojavljuju na njima. Ipak, mislim da je glavni cilj što bolja i što smešnija slika.
B: Znam da odlično barataš Photoshop-om. Kako to da nisi ranije koristio njega za ove akcije? Da li razmišljaš da počneš sada ili ti prija da neko drugi preuzme "odgovornost" za kontekst u koji postavljaš poznate i stvarne likove?
Z: Kada bi radio na taj način, rad bi dobio ozbiljniji ton autorskog rada. Nisam spreman toliko da se upustim u sve to.

B: Da li ti je neko nekad naručio FIH?
Z: Naručivali su mi Brad Pit-a sa brkovima a jedan drug mi je tražio da napravim sliku na kojoj je debeo da bi je stavio na frižider!
B: Pa to je baš ludo! Zašto jednostavno nije stavio svoju sliku ako želi da prestane da jede?
Z: Vidiš to je pravo pitanje koje mu još nismo postavili.
B: Da li imaš neke anegdote vezane za FIH akcije?
Z: Stalno se nešto dešava. Jedan drug me je pitao ko je na jednoj slici na kojoj je ustvari bio ON! Uglavnom je više onih koji bi želeli da uradim njihov FIH nego onih koji se bune. Najmanje je nezainteresovanih ali i njih ima. Posebno mi je bio interesantan rad na albumu "year book" gde su one starinske fotografije iz školskih godišnjaka koje mi nikada nismo imali. Kroz ove fotografije sam zaključio da sam ustvari crnac.
B: Šta bi izdvojio kaop posebne pogodnosti
Z: Prija mi da što manje ja doprinosim gotovoj slici. Interesantno je što uz FIH u 3 poteza dolaziš do efekta. Ograničena odgovornost, igra i iniciranje komunikacije su glavne prednosti FIH-a
.

Sve fotografije su delo Zlatka Cvetkovića uz pomoć Face in Hole

недеља, 22. новембар 2009.

I mi protestujemo !

Smrt koja uhvaćena fotografijom "lebdi u vazduhu" u svom uznemirujućem kriku koji samo što se nije razlegao zaglušujućom tišinom koja ledi krv i putuje u vidu struje kroz kičmu. Jedna takva fotografija postala je ikonična slika rata u Vijetnamu koja i 50 godina posle nije postala nostalgična forma ispražnjenog sadržaja. Naprotiv. Sadržaj se dopunio. Ona je postala ikonična predstava protesta protiv bilo kog oblika političkog pritiska i socijalne nepravde a sam događaj koji je na njoj predstavljen, inspiracija i podsticaj za borbu istim sredstvima.

Na fotografiji se vidi telo, još uvek živog Thích Quảng Đức - vijetnamskog budističkog sveštenika u plamenu. Činom samospaljivanja on je želeo da izrazi protest administraciji predsednika Ngô Đình Diệm - a. Fotografija je obišla svet za vrlo kratko vreme i uticala na predsednika SAD John Kennedy-a da prestane da podržava vladu ovog vijetnamskog predsednika. Dopisnik Associated Press-a Malcolm Browne, dobio je i Pulicerovu nagradu za fotografiju ovog događaja 1963. godine.
Natpis ispod fotografije koja se pojavila u Philadelphia Inquirer-u 12. Juna, 1963 : “Stariji budistički sveštenik Quang Duc, je zahvaćen plamenom u trenutku samospaljivanja do smrti u znak protesta protiv proganjanja u Saigonu, Vietnam."

Samospaljivanje

Samospaljivanje je teatralan put u smrt. Suštinski se razlikuje od ostalih načina samoubijanja jer nikada nije izbor ljudi koji žele da okončaju život zbog nemogućnosti da podnesu njegovu težinu. Radi se o ultimativnoj, fanatičnoj pa i uzvišenoj žrtvi.

Pojavljivanje fotografije u Philadelphia Inquirer-u je pokrenulo mnoga pitanja i u naučnim krugovima jer je sam autodestruktivan akt delovao toliko suprotan u odnosu na budističku doktrinu. To probuđeno interesovanje za istoriju Budizma otkrilo je da samospaljivanje ima dugu tradiciju u ovoj religiji. Iako je većina slučajeva samospaljivanja bila rukovođena uverenjem da se na taj način stiče pozicija odnosno mogućnost za pomaganje drugima, zabeleženi su i raniji slučajevi samospaljivanja sveštenika u znak protesta prema onima koji ugnjetavaju pripadnike religije. Pored
Quang Duc-a, još 6 sveštenika se samozapalilo u Vijetnamu u znak protesta protiv tadašnje vlasti ali njihovi slučajevi nisu bili zabeleženi fotoaparatom. Telo u plamenu je postalo simbol borbe protiv vijetnamske diktatorske vlasti koju je u to vreme podržavala i američka vlast tako da se i nekoliko amerikanaca zapalilo u znak protesta istim povodom.
Ono što je posebno interesantno je da se u ovim slučajevima čin budističkih sveštenika ne može posmatrati iz isključivo religijskog ugla. Učesnici u ovim događajima su uvek i oni ZBOG kojih i oni ZA koje se oni žrtvuju. Time čin dobija i socijalne i političke boje koje zamazuju onu religijsku osnovu, ostavljajući je samo kao daleku ideju. Nasilnost i brutalnost samozapaljivanja imaju performativni element koji odslikava brutalnost onoga zbog koga se osoba javno zapalila.

"About to die moment"

Barbie Zelizer je pisala o "about to die" momentima koji se često pojavljuju kao element u zapadnjačkoj novinarskoj fotografiji. Ona primećuje da se tenzija pri posmatranju ovih fotografija generiše kroz saznanje da je neposredno nakon fotografisanog momenta osoba na fotografiji preminula dok se jasno na fotografiji vidi i da je osoba još uvek živa i da je veoma blizu smrti. Taj trenutak pred smrt je "zaustavljen" do beskonačnosti ali uprkos tome posmatrač zna da je do smrti ipak došlo.
Moć ove fotografije leži u njenoj šokantnoj prirodi. Malopre pomenutoj tenziji doprinosi prizor koji se vidi u crtama lica koje nepogrešivo odaju fizičku bol, u prisustvu mnoštva ljudi na ulici oko Duc-a, u jasnom znanju da je smrt zaista usledila neposredno nakon ovog trenutka iako pri posmatranju fotografije deluje kao da Duc večno gori ili da je moguć i neki drugi kraj. Moć ove fotografije je toliko snažna da stvara "kišobran" ispod koga su se kao uz neki protestni transparent sastali mnogi koji su želeli da pokažu svoje nezadovoljstvo i bes protiv represije ili empatiju sa onima koji su izloženi raznim oblicima mučenja. Simbolika ove fotografije je toliko snažna da njenu snagu ne umanjuje širina pojmova koje označava a ni stalno pojavljivanje u različitim kontekstima.

Faces, forms and illusions

Delerium, Faces, Forms & Illusions, Dossier Records, 1989. Fotografija : Malcolm W. Browne, Dizajn : Aimee C.

Prvi album grupe Delerium nosi na svom omotu snažno tehnički obrađenu fotografiju istog događaja iz malo drugačijeg ugla. Ovom obradom, ona je svedena na 2 tona tako da deluje kao grafički otisak udaljavajući se od naturalističke predstave a pomerajući se ka ikoni koju je lako multiplicirati poput pamfleta ilegalnih pokreta otpora. Ovaj revolucionarni vizuelni efekat jasno nadoknađuje smislom ono što je tehničkom obradom oduzeto. Duc nije više budistički sveštenik koji se zapalio iz političkog protesta. On je telo koje gori za naše slobode . On je "fanatizam koji svaka umetnost zahteva da ne bi postala pragmatična" (Laibach).


Oglas organizacije koja je protestvovala u SAD zbog pomoći državne administracije represivnom vijetnamskom režimu. Oglas suočava čitaoca sa drugom fotografijom Duc-a u plamenu tražeći aktivno učešće i pomoć organizaciji. Ubrzo nakon Browne-ovih fotografija, SAD su prestale da pomažu vijetnamski režim.




Delerium, Faces, Forms & Illusions, Cleopatra 1997 (reizdanje), Fotografija : Malcolm W. Browne


Na reizdanju prvog albuma Delerium-a nalazi se "lakše" obrađena fotografija. Kao da je skoro deceniju nakon prvog izdanja bilo potrebno ponovo uspostaviti vezu sa događajem i osobom sa fotografije i pojačavanjem fotografskog naturalizma vratiti tenziju koju uzrokuje originalna slika. Fotografija je prekadrirana tako da je lik sveštenika u centru dok je ostatak slike vizuelno "otkinut" drugačijom tehničkom obradom zbog koje deluje više kao pozadina na kojoj se valja vatreni okean.



Simboli koji okružuju fotografiju su enohijski i koriste se u okultnim obredima i danas. John Dee je tvrdio da mu je ove simbole diktirao anđeo kroz mediuma Edward Kelley-a od 1582. do 1589. godine i da ovaj sistem simbola može da se koristi u ceremonijalnom kontekstu kada može da pruži korisniku dublje razumevanje magijskih i alhemijskih koncepata od pisama baziranih na ljudskom umu. Oni koji koriste ovo pismo tvrde da ono ima uticaj na onoga ko ih čita i koristi i na podsvesnom nivou. Ovaj aspekt vanzemaljskog rukopisa pominju i oni koji tvrde da su kontaktirani ili oteti od strane NLO.

Stavljanje fotografije u kontekst magijskog pisma i jezika, za koji postoji verovanje da služi za komunikaciju sa anđelima, stvara novi ugao posmatranja. Čitav akt samospaljivanja budističkog sveštenika Duc-a prelazi sa nivoa protesta na nivo religijskog i ritualnog, naravno, više u smislu formiranja mreže referenci Deleriuma nego u smislu novinarske fotografije koja i dalje zadržava svoju simboliku van okvira omota ploče.



Rage Against the Machine, Istoimeni album, 1992, Epic, Fotografija: Malcolm Browne, Dizajn: Nicky Lindeman , Rage Against The Machine


Fotografija istog događaja ali slikana iz drugog ugla, pojavljuje se na još jednom omotu albuma. I ovog puta se radi o prvom albumu. Kao da su autori želeli da kroz svoj prvi "prozor" ka publici "viknu" nešto jako značajno. Ovde je upotreba fotografije toliko jasna i očigledna i vrlo slična oglasu američke organizacije koja se pridružila protestu protiv vijetnamske vlade šezdesetih godina >>>
I mi protestujemo! I mi! I mi!

plugin na post:

A večeras ću voleti sredu duplo više ili - A Very Big Wednesday Night:














ŠARM!UZBUĐENJE!MELODRAMA!


PULSIRANJE SRCA KOJE ĆE VAM POKRENUTI NOGE!

DOKAZ DA JE BEOGRAD IPAK VELEGRAD!

I u ponoć nije kraj jer tek počinje!


Sreda nije obična noć!

петак, 20. новембар 2009.

Within the realm of spleen

O kako ime "Dead Can Dane" magično privlači isforsirano ubedačene (ustvari ekstremno zbunjene) tinejdžere da zagrebu po površini njihovih omota i da u crnim razvučenim džemperima, na izdrndanim mono diktafonima, pod mračnim otvorenim nebom, u smrdljivom unutrašnjem dvorištu slučajno "preteklom" u urbanističkom haosu Beograda, zarone u hipnotičke ritmove i plutaju kroz slojevite melodije. To je samo zbog toga tako genijalno ime. Zahvaljujući njemu otkrivali smo mnogo toga. Reference su se nizale u svim mogućim pravcima - filmskim, muzičkim, književnim... I još se nižu, kroz fotografije na njihovim omotima.



Spleen and Ideal, Dead Can Dance, 4AD, 1986, fotografija: Colin Gray, dizajn: Brendan Perry

Kada saznam da je muzičar dizajnirao omot svog albuma uvek osetim pojačano zanimanje za rezultat. Taj osećaj mi liči na onaj pri kom neko podigne obrvu i kaze "ahaaa" kada na početku filma piše da je "inspirisan istinitim događajima". Ovi omoti uvek nose veću količinu referenci nego bilo koji drugi čiji su autori npr. izdavačke kuće ili dizajn agencije. Peter Saville je ionako rekao (iz prve ruke) da dizajn omota nije grafički dizajn. Mada mi nije uvek bilo jasno na šta cilja, kad pogledam Morrissey-eve i Perry-eve omote, sve mi je savršeno jasno: odnos dizajner - klijent je uspešan model za classy ili stylish omot, ali za kultni treba još "sastojaka".

Fotografija na "Spleen and Ideal" ima neku revolucionarističku notu. Crveni ogrtač, polomljena zvezda petokraka, podignuta ruka i ruševina koja prethodi novom vrlom svetu koji će na njoj počivati. Zelena podloga "prošarana" mermernim linijama dodaje i efekat "spomeničkog" kao u kamen ugrađenog manifesta revolucije. Srušeni, naprsli, rastočeni ideali svom gorčinom izbijaju iz fotografije. Kako malo, ustvari kako nikako muzika DCD ne asocira na revoluciju, ovaj omot u njihovoj diskografiji "štrči". Međutim, naziv "Spleen and Ideal" skoro da bukvalno opisuje ono što vidimo na fotografiji. A kvarljivost i ideali tako dobro "idu" uz revolucije. I kada ovako razmišljam, mislim da je fotografija i grafičko-dizajnerski kontekst u koji je ovde postavljena - savršen.

Deo "misterije" rasvetljava i sam autor: "Postoje dela koja predstavljaju vezu sa istorijskim pravcima - Barokom i srednjevekovnim periodom. Ona su samo muzički okviri. Sadržaj tekstova je očigledno ličan i on daje savremeni smisao našoj muzici. Naziv ovog albuma je preuzet iz poezije romantičarskog pesnika Bodlera i izabran je jer odslikava konflikt između grešnog mesa (spleen) i borbe za ideale. Propadanje i ideali sugerišu vrstu mehanizma, preplitanje u ljudskim odnosima sa svetom i u tom smislu osećam vezu ova dva aspekta sa dizajnom omota. Propadanje bi bio aspekt koji krade idealima efikasnost i moć da se ostvare."

U vezi nastanka fotografije, koja je meni uvek izgledala kao montaža zbog osvetljenja čiji je pravac teško odrediti i zbog različitog vizuelnog utiska zgrade u pozadini i figure u prvom planu, Brendan Perry na svom forumu kaže bacajući tehnički jasno svetlo na celu priču: "Mislim da je ovo slikano negde u Mančesteru. Rušenje zgrade nije uspelo (neki eksploziv nije eksplodirao) a fotograf je slučajno prolazio tuda kolima sa svojom prijateljicom. Slučajno je imao kod sebe crvenu tkaninu i razbijenu zvezdu i iskoristio je priliku da slika svoju prijateljicu pre nego što radnici završe posao rušenja."

Lepota komunikacije na forumima je za mene retkost što još više čini dragocenim ono što je usledilo nakon Perry-evog rasvetljavanja nastanka fotografije na omotu. Jedan od korisnika je okačio svoju fotografiju iste zgrade koja je bila u procesu rušenja osamdesetih godina i čuvao je u omotu CD-a "Spleen and Ideal".


Prema rečima člana foruma na sajtu Brendana Perry-a na fotografiji je staro skladište na Salfordskom pristaništu. Ovaj deo mančesterskog kanala je bio vrlo prometan. Mnoge zgrade su srušene sedamdesetih i osamdesetih godina a ova fotografija datira iz 1982. Autor ove fotografije kaže i da je većina ljudi iz Salforda fotografisala ovu zgradu a da ovaj primerak on drži u kutijici od CD-a Spleen and Ideal (što se vidi po tragu savijanja sa desne strane).


Neverovatna sličnost u atmosferi slike, iako se radi o potpuno drugačijem likovnom rešenju izroniće ponovo kroz "prozor" 41 X 41cm iste "kuće".
Da li slučajno (mada verujem da ništa ovde nije slučajno) motiv figure prekrivene tkaninom i ruke koja se uzdiže kao jedini otkriveni deo tela pronalazimo na još jednom omotu DCD - na albumu koji je usledio samo godinu dana nakon ovog - Within the Realm of The Dying Sun.



Within the Realm of a Dying Sun, Dead Can Dance, 1987, 4AD, fotografija: Bernard Oudin, dizajn omota: Brendan Perry


Da li zbog nekvalitetne reprodukcije ili zbog majstorstva vajara, meni je figura prekrivena tkaninom delovala živo. Pažljivijom inspekcijom sam "utvrdila" da je u pitanju gipsani model koji je prekriven belom tkaninom da bi tek mnogo godina kasnije saznala da se radi o mermernoj skulpturi. Zbog kadriranja fotografije nije odmah jasno da se radi o grobnici ali svi ostali elementi vode misli ka hladnoj i melanholičnoj atmosferi. Da li gledamo figuru koja je u tamnici (zajedno sa posmatračem, tj. nama) i provlači ruku u čežnji za slobodom ili gledamo figuru koja želi da dopre do nekog ko se nalazi unutra, u kraljevstvu umirućeg sunca? Možda ovo i nije pravo pitanje kada je poznata istorija nadgrobnog spomenika-grobnice koja je objekat fotografije. Međutim, bez ovog saznanja fotografija zaista može da daje dvosmislene poruke. Kontekst u koji je stavljena fotografija - naziv albuma i bend DCD koji sa sobom nosi ogromnu gustu mrežu asocijacija i referenci pomaže formiranje celovite slike.
Ova fotografija uključujući i druge primere upotrebe fotografija nadgrobnih spomenika (vidi ovde) ponovo pokreće još jednu meni interesantnu temu - šta je to što neke fotografe privlači ka groblju kao fotografskom objektu ili temi?
Ovo pitanje je posebno interesantno posmatrati iz ugla teorije Susan Sontag :

"Fotografisati znači posedovati ono što je fotografisano. To znači postavljanje u određeni odnos prema svetu koji se doživljava kao znanje - dakle kao moć."

Fotografisanje nadgrobnih spomenika možda daje trenutno razrešenje napetosti i strepnje od prolaznosti ili čak straha od smrti dajući iluziju savladavanja inače neshvatljive večne tišine.
Na Flickr-u postoji grupa (vrlo brojnog članstva) posvećena "grobljanskoj" fotografiji u okviru koje je otvorena diskusija sa odgovorima članova na pitanje "Šta je pokrenulo vaše interesovanje ka fotografisanju groblja?" Odgovori daju interesantan uvid u fotografsku motivaciju. Najčešći odgovori su da ih pokreće ljubav prema groblju koja je stečena u detinjstvu, mir i tišina, interesovanje za istoriju i živote drugih ljudi, odnos prema smrti bližnjih koji se ogleda u natpisima i oblicima spomenika... Međutim, ništa od ovoga ne deluje kao stvarni pokretač za "okidanje" fotoaparata. Da li uvek fotografišemo ono što volimo i ono što nas smiruje?




Grobnica porodice Raspail - vajar Etex Antoine
Francois Raspail je bio francuski hemičar, biolog i prirodnjak koji je imao veoma značajnu ulogu kao socijalista u političkom životu. Posle Revolucije 1830. bio je predsednik Društva ljudskih prava zbog čega je bio u zatvoru.

Fotografija je snimljena na najvećem i najpoznatijem groblju u Parizu -
Père Lachaise - "groblju besmrtnih duša" (kliknite za virtuelnu posetu) gde su sahranjene mnogi naučnici, umetnici, političari: Max Ernst, Eugène Delacroix, Guillaume Apollinaire, Jim Morrison, Oscar Wilde ... Okamenjena figura prekrivena tkaninom u znak žalosti pruža ruku kroz prozor tamnice u kojoj je Francois Raspail proveo poslednje godine svog života. Delo vajara Antoin-a Etex-a, ovaj nadgrobni spomenik se smatra jednim od najlepših na ovom groblju a podignut je 1948. u čast Raspail-ove žene koja je umrla dok je on bio u zatvoru. Mnogi tumače žensku figuru kao njen lik, mada je motiv figure prekrivene tkaninom čest na ovom groblju i simboliše žalost. Meni je interesantno tumačenje figure kao žene koja pruža ruku kroz prozor "tamnice" kao da klizi po zidovima da ostvari ono što nije uspela dok je bila živa- da ponovo bude sa Raspail-om. Naziv albuma doprinosi ovoj atmosferi nudeći odgovor u vidu pitanja - gde je tamnica - da li u mraku ćelije ili u kraljevstvu umirućeg Sunca?

понедељак, 9. новембар 2009.

понедељак, 2. новембар 2009.

Utorak je dan za Karneval!





Karneval vas vodi u turistički obilazak muzičkih sfera koje su nedodirljive za engleski jezik.
Hladne noći zahtevaju toplije jezike.
Ovaj put nećemo biti tako nežni, vreme je za "detox" ušiju i mozga.

Dragi prijatelji blogeri i fejsbukeri, slobodno me piraterišite i najavite i na svojim virtuelnim adresama ovaj fantastičan događaj!

субота, 3. октобар 2009.

Fej(k)sbuk foto albumi




Od kada je fotoaparat dospeo u šake velikom broju ljudi, najviše zahvaljujući Kodak-u, započeta je i nova istorija, avantura ili evolucija fotografske slike. On je prednjačio u pojednostavljivanju i prilagođavanju kompleksne i skupe "sprave" učinivši je "igračkom" koja prosto mami na hiperprodukciju fotografija. Estetika fotografije, izraz, poruka najčešće nije imperativ a nije čak ni predmet ove vrste fotografija. Kodak je tačno znao na koji impuls cilja kada je osmisliuo slogan "Share a moment, share life". Ekspanzijom social networking-a sharovanje momenata i života postalo je još tehnički savršenije i jednostavnije i prihvata se kao da je oduvek fotografija i bila SAMO to - sredstvo da pamtimo i delimo momente. Šta je tzv. punktum takvih fotografija? U prevodu, gde je i šta je njihova poenta? Ja mislim da je ona baš u šerovanju, kada nastupa dosadno dekodiranje poruke koja je i nastala iz uvek istih, dosadnih misli. Posmatraču je odmah jasno sve, jer smo navikli, tako da gotovo urođenim procesom prevodimo sliku u tekst i proste i proširene rečenice. FB albumi su slični folk muzici kod koje jednostavnost teksta i zvučnih odnosa pronalazi najkraći put do srca slušalaca. Da li je moguće deliti momente i život sa drugim ljudima? Ako je moguće, da li je fotografija medij koji može da bude prenosnik vremena, momenata ili života? Da li mogu da se zarade neke dobre pare ako se tuži Kodak zbog obmanjivanja potrošača? Čini mi se da su to 3 NE ili bar 2,5 NE. Foto albumi na FB otkrivaju šta to prosečni korisnik želi da njegovi prijatelji vide, ovaj, šta želi da podeli sa poznatim i nepoznatim ljudima.




Ja, Me Myself and I, Me and my friends, Just me, Ovo sam ja...

Na prvom mestu su albumi sugestivnog naziva "Ja" (postoje i duhovitije varijante: me, myself and I (referenca na Billie Holiday ili De La Soul ili ništa od toga), just me, me....jaaaaaaa i slično). U ovim albumima dominiraju fotografije - autoportreti sa refleksijom blica u ogledalu ili sa geometrijskim aberacijama lica, najčešće u predelu nosa, zbog slikanja iz sopstvene ruke sa udaljenosti od pola metra ili manje. Zatim su tu i poze klasičnog kontraposta, pućenje usana, providno nameštanje face broj g16...uglavnom slike u koje je uložen izvestan napor modela i nikakav napor fotografa da se predstavi predstava koju neko treba da usvoji. Zbog prenaseljenosti vizuelnog prostora ovim fotografijama, posmatrač postaje imun na njihovu osnovnu funkciju i sve više osetljiv na nesvesne detalje koji su promakli autoru (koji je u ovom slučaju i model). Činjenica da se slike nalaze u javnom prostoru, već je dovoljna da podvuče pravu nameru vlasnika-autora. Šta on/ona deli ovom prilikom sa nama? Da li treba da prihvatamo ovakve albume kao najuzvišeniji dar jer nam neko šeruje samog sebe? Uh, ne želim da budem cinična, previše... Albumi "Ja" su pokušaji uspostvaljanja željenog identiteta ali instant i usiljeno, što naravno nikada ne uspeva tako da je rezultat šerovanja i postojanja ovakvih slika zapravo poržavajući.
Postoji i prelazna grupa albuma koja se bavi temom Me and my friends. Ona se najčešće susreće kod korisnika tipa "wanna be drugarčina i veoma popularan u društvu".



Svašta nešto, mešano, razne, moje sličice...

Ovo su albumi-svaštare. Oni treba da deluju neobavezno i da nas uvere da se radi o svakodnevnom i ni po čemu posebnom izboru slika. U stvari oni nas svojim naslovom upućuju da se radi o nekakvim slikama koje su slučajno izabrane a možda nisu ni birane već samo tek tako okačene. Najčešće se tu mogu naći slike na kojima vlasnik albuma deluje cool, opušteno, sa putovanja ali davnih (za sveže turistićke avanture je predviđena druga kategorija albuma), pokušaji umetničkog izražavanja (koji mogu da budu i uspešni)... Ja lično najviše volim da stalkujem te albume. To je slično neopaženom boravku u nečijoj sobi. Svašta nešto shvatiš i saznaš o nekome. Sharovanje at its best!




Grčka, Turska, Hrvatska, letovanje, more, moreeeeeee

Ovo su najdosadniji albumi. Te ne otvaram više jer već znam šta mogu da očekujem. Naziv albuma ne bi trebalo nikoga da zbuni jer je odmah jasno da cilj nije geografsko opismenjavanje, aplikacija za National Geographic, deljenje atmosfere, kulturne baštine, novih saznanja sa prijateljima. Kada neko želi da sa nekim deli sreću svu onda lupi nogama o pod i letuje zajedno ali izistinski a ne na fejsu.
Fotografije u ovim albumima su kod većine identične. Ako je više od 1 osobe na slici dobijamo ih poslužene u horizontalno orijentisanom (landscape) formatu. Svi su preplanuli, fenomenalno raspoloženi, obasjani suncem ispred mora ili neke znamenitosti koja je naravno nedovoljno zanimljiva da samostalno egzistira na fotografiji ili obasjani svetlošću blica u sred gomile neverovatno raspoloženih ljudi sa koktelima svih boja u rukama. Odvažniji se slikaju u svom najboljem golišavom plaža-izdanju u vragolastom stilu reklama za kreme za sunčanje.
Slike sa letovanja na fb su kao bacanje sidra u vazduh. Svi vide da je okačitelj/ka bio/la negde (imaju i nepobitni dokaz koji im se trlja o nos). Ovi albumi su najtužniji od svih. Oni čine smrt opipljivom i vidljivom, iznoseći bestidno prolaznost kao nešto što bi trebalo da progutamo kao sladak limun. A ta jezovita sličnost kompozicije, stila, elemenata, tema...otežava stvar do granice izdržljivosti. Kao što rekoh ja ih više ne otvaram osim kad želim da se deprimiram.
Neke moje "radove" koji bi mogli da upadnu u ovakav album mozete da vidite u jednom od mojih ranijih postova:
Blurred: Snapshot

Tagovanje

Značajno utiče na percepciju i razumevanje slike. Broj tagova sa imenom neke osobe na slikama drugih ljudi predstavlja i meru popularnosti te osobe. Ja bi se vratila na Magritovu sliku koja uporno govori kako ono što vidimo na slici nije lula, ali je tagovanje toliko i tako munjevito ušlo u naše živote da stvarno verujemo da je skup piksela u kvadratnom polju u određenom trenutku zaista ta osoba čije ime tag pokazuje.
Tagovanje je zanimljivo i sa aspekta privatnosti foto albuma na fb. Privatnost fotografija na Internetu je vrlo jednostavna stvar koja se mnogo komplikuje i stoga je tema za sebe. Ako postoje takve fotografije koje niko ne bi trebalo da vidi ili koje bi trebalo da vidi ograničen broj ljudi onda im nije mesto na fb.
Svrha foto albuma i fotografije na fb se možda najsnažnije ogleda baš u tagovanju a njena vidljivost je pojačana aplikacijom koja prepoznaje lica na fotografijama i automatski ih taguje. Koncept obeležavanja i prepoznavanja prikaza ljudi na slici favorizuje i takav fotografski pristup.

Lažni identitet(i)?

Fb u "saradnji" sa digitalnim fotoaparatom daje izvanredne mogućnosti kreiranja višestrukih identiteta iste osobe. To već na različite načine i sa različitim ciljevima čine mnogi korisnici. Većina onih korisnika koji imaju "samo" jedan nalog koji smatraju isinitim Internet-sopstvom na sličan način obmanjuje sebe i druge ali jednostruko - jednim nalogom i možda manje tendenciozno.

Nije sve baš tako... Možda je fb verna slika realnosti, barem u domenu odnosa većine prema manjini ili bezličnog prema autentičnom. Čini mi se da je taj odnos isti. Zbog toga želim da bar jednu rečenicu posvetim i malobrojnim fb albumima koje sam imala sreću da vidim a koji su mi probudili stvaralačku energiju, proizveli osećaj da bi volela da sam ih ja napravila, obradovali me saznanjem da poznajem njihove autore...

недеља, 27. септембар 2009.

The moment before a disaster...

Kad bi samo mogla da nadjem sad jednog daljeg rođaka koji mi se smejao kada sam obrijala glavu u osmom razredu i pankerskom zanosu! Svašta bi imala da mu kažem! Ne sećam se u šta smo se kladili ali se jasno sećam da je povod bila moja potpuna pankerska posvećenost za koju je on bio ubeđen da će izbledeti i potpuno nestati u procesu "sazrevanja" kao "rukom odnešena bolest". Međutim, kada bi mogao (želeo) da prelista moje playliste, police za diskove ili bar ovaj blog, imao bi šta da vidi - pankerski gen je neuništiv. Utatataaaa... duguješ mi neznamnijašta...ali važno je da sam pobedila!!!
I dalje se oduševim i posebno mi znači kad saznam da je neki moj novi ili stari prijatelj nekada imao punk sklonosti ili kada sada, pod stare dane otkrijem kako su zapravo izgledali omoti nekih pankersk
ih albuma koje nisam imala prilike da vidim u vreme kada sam ih intenzivno upijala sa drkavog mono kasetofona. Neke od fotografija koje su obeležile moje vizuelno/likovno opismenjavanje su ustvari baš fotografije sa retkih punk ploča koje sam imala prilike da vidim zbog njihovih velikih tiraža koji su se nekako prelili i po beogradskim radnjama i pločnicima. Možda je nakon ovog uvoda potpuno nepotrebno da se ovde nađe i slika omota albuma benda na slovo na slovo na slovooooooo... moji poznati i nepoznati prijatelji već znaju ali zbog radosti gledanja slike i prilike evo :

London Calling, The Clash, CBC/Epic/Legacy, Dizajn: Ray Lowry, Fotografija Pennie Smith
"I remember thinking something was wrong, realising Paul was going to crack - and waited. The shot is out of focus because I ducked - he was closer than it looks" Pennie Smith.


Ja i dalje drhtim pred ovom slikom. Trenutak pre nego što će se instrument (pravi a ne fejk zamena za Fender Precission bass) raspasti u paramparčad, pre nego što će prostorom zavrištati ultimativni zvuk u kom će se možda prepoznati svi nemogući zvuci kojih nikada više neće biti, Pennie Smith (fotograf (kinja)) je pomerila svoj kažiprst na dole i "upucala" najbolju fotografiju "odlučujućeg trenutka" u kome se ogleda sva tenzija i snaga na svom vrhuncu. To je trenutak koji sadrži i sekundu pre i nekoliko sekundi posle ali je naprosto samo taj delić sekunde pravi. To što je Paul Simonon van fokusa naravno da nije smetnja fotografskom izrazu, već pojačava tenziju i daje žurnalističko dokumentarni šmek slici. Pennie Smith je snimila fotografiju na nastupu benda u njujorškom Paladiumu, 21. semptembra 1979. godine. Fotografiju je odbacila kao neoštru (zamalo da ostanemo uskraćeni zbog fotografskog ludila u traganju za oštrom perfekcijom) ali su Strummer i dizajner Ray Lowry prepoznali njen jezik i snagu tako da je ipak završila na mestu koje joj pripada - na omotu jedne od najznačajnijih ploča.



Tipografija je u potpunosti preuzeta sa omota prvog albuma Elivis Presley-a. Očiglednim i drskim poigravanjem sa već duboko utemeljenim shvatanjima Lowry uvodi vizuelne stilove 50-ih u punk estetiku. Ljuta kombinacija roze i zelene pravi odličan kontrast i "udara" u mozak u prvoj liniji fronta praveći okvir fotografije. Kad ovo gledam, shvatam koliko su retki vertikalno orijentisani natpisi koji ipak imaju neki smisao (naravno mislim na zapadnjačku tipografiju gde smo skoro svi naučili da čitamo po horizontali).




Na omotima The Clash, fotografije članova benda dominiraju, što je kod mene stvorilo neku sliku o njima kao o dobrim i nerazdvojnim drugarima ali nije izazivalo preveliko oduševljenje. Međutim omot EP-a koji nisam imala prilike da vidim "uživo" ne spada u tu grupu a što je još bolje, ide korak dalje u "umrežavanju" The Clash u punk-reggae tkivo 70-ih.


Black Market, The Clash, CBS, 1980. Dizajn: Paul & Jules, Fotografija: Rocco Redondo

Mladi panker naspram kordona policije je skoro banalizovan i romantizovan prikaz buntovništva i herojske borbe protiv sistema. Sama borba je najvažnija. Cilj je sekundaran i uvek neočekivan.
Ko je verovao ili veruje u promene IZ KORENA i socijalnu pravdu ?
A ko veruje da je to MOGUĆE?

Mladić na slici je Don Letts, DJ i vlasnik trendi prodavnice Acme u Londonu gde su se oblačili i stilizovali svi pankeri koje smo mi slušali. Poreklom jamajčanin, imao je priličan uticaj na The Clash koji su se preko njegovih semplova zainteresovali za dub i reggae ritmove i fraze.
Kasnije je uspeo da iskoristi novac, iskustvo i slavu iz tih dana u Roxy klubu i snimi svoj prvi film - "The Punk-Rock Movie"
.
Tipografija u stilu divljeg zapada, obrada fotografije kojom su uništeni svi fini detalji a dobijen utisak pečata i jeftine novinske reprodukcije čine da omoto pomalo podseća na fotokopije plakata u stilu "Wanted dead or alive" koje smo viđali u filmovima. Scena zbog toga deluje kao referenca na sliku "dvoboja" ali potpuno nepravednog, jer sa jedne strane stoji ubogi mladić (koji je u pravu) a sa druge naoružani policajci u velikom broju (koji su plaćeni i nisu u pravu).
Baš mi je leglo da mi prvi post za ovu školsku godinu bude u vezi sa punk-om. Ceo jesenji aranžman zavrti u mojim ušima The Clash.

субота, 11. јул 2009.