Da li je moralno gledati u tuđe prozore?

Moj omiljeni eksperiment iz crtanja, koji smo svi jedno vreme ponavljali (barem u OŠ P.P.NJ.), bio je kućica sa prozorima koji se otvaraju pa se onda vide ukućani i deo enterijera (ili šta god nacrtaš na unutrašnjoj strani presavijenog A4 papira). To je zapravo bila likovna manifestacija voajerskih tendencija koje smo gajili (ne svi, neki od nas) prema svakodnevici onih što su živeli u suterenima i niskim prizemljima. Život se odvija u kadrovima pukotina, rupa i otvora.

Baš kada je to bilo "IN" u mom odeljenju, miljama daleko nastala je i ova igra:

 

Orchestral Manoeuvres in the Dark, Architecture and Morality, 1981. DinDisc (sub-etiketa Virgin), dizajn: Peter Saville i Brett Wickens, fotografija: Robin Roddey

Peter Saville se igra igara iz detinjstva ali na svoj odrasli način na omotu albuma Architecture and Morality, trećem albumu OMD-a, praveći samo jedan jednostavni kvadratni otvor, strateški, grafički korektno, pozicioniran u gornjem, levom kvadrantu kompozicije (nastavlja igru i na sledećem omotu za OMD - Dazzle Ship samo sa kružnim oblicima).

A&M je doživeo nekoliko izdanja, kao najprodavaniji OMD album, pri čemu je varirala osnovna boja omota. Najčešće su bile bledunjave žuta, plava, siva i zelenkasta. Original iz 1981. je svetlo žut a moj primerak (izdavač Jugoton) je beo, što me navodi na zamišljanje urednika Veljka Despota kako žonglira sa finansijskom konstrukcijom izdataka za štampariju (2 prolaza jeftinija od 3) da se uštedi za onog finog momka Danijela Popovića i njegovo "Bio sam naivan" ostvarenje koje će jednom postati Jugotonovo najprodavanije izdanje. Šta god da je bio razlog za eliminisanje boje iz pozadine omota, meni je OK jer je rezultat odličan. Kad vidim kremkastu pozadinu ili jos gore plavičastu, deluje mi kao pogrešan koloristički profil primenjen na tiff fajl.

Moral i arhitektura

Prilično pretenciozno ime albuma je sugerisala Martha Ladly (iz benda Martha and the Muffins, jedno vreme devojka Peter Saville-a) po knjizi "Morality and Architecture", Dejvida Votkina (David Watkin). Prilično je očigledno da su mlađani OMD želeli da streme ka filozofskim visinama, što dalje od očekivanih ljubavnih tema svoje generacije, zagledani u svoje Kraftwerk bogove i nadahnuti teorijskim riderima sa faksa. Idejno povezivanje sa knjigom o istoriji arhitekture verovatno je i pokušaj pronalaženja ličnog stava o mestu umetnika u "duhu vremena" čime se Watkin pretežno i bavio. On primećuje da se svako protivljenje modernizmu (kao što je na primer oživljavanje klasične ili tradicionalne arhitekture) osuđivano kao staromodno, nevažno pa čak i nemoralno. Razlog tome je što se modernistička arhitektura opisuje i objašnjava pogrešnim shvatanjem Zeitgeist-a:

"It seems that no one with a proper training in philosophy, intellectual history, religion, or the social sciences has turned a critical eye on architectural history. Architectural historians have consequently found it easy to fall back on the belief in a unitary, all-pervasive Zeitgeist. One important reason for this is that modern art history began in the nineteenth century as a by-product of history and the philosophy of culture in Germany; the rapid growth of popular Marxist sociology, which has a similar intellectual origin, also played a role. Thus everything is seen as a 'reflection' of something else -- the economic structure, the spirit of the age, the prevailing theology, and so on. There is also an evolutionary assumption that in each epoch a new economic structure or a new Zeitgeist is 'struggling to be born'. It thus becomes the obligation of creative spirits, be they poets, architects, or whatever, to 'express' that new nascent spirit. To express an antiquated Zeitgeist is to be condemned as a poor artist or architect.

But it is man, creative, mysterious, and unpredictable, who is the proper subject of the historian, not the subterranean collective urges of the spirit of the age or of the 'needs' of an as yet non-existant society."

David Watkin "Morality and Architecture"

I ne samo što je naziv albuma dobijen permutovanjem naslova knjige, već je i grafičko rešenje omota inspirisano grafičkim elementima i kompozicijom teksta i slika u knjizi.

Morality and Architecture (knjiga) i Architecture and Morality (omot) na izložbi radova Peter Saville-a

Mehanizam kojim nas kvadratni otvor poziva da zavirimo u unutrašnjost ploče je toliko jednostavan da je zbog toga neodoljiv.

Arhitektonske fotografije (Robin Roddey)

Dve fotografije na unutrašnjem omotu su fragmenti arhitekture koji su kadriranjem i igrom oštrih senki postali gotovo apstraktne kompozicije. Repetativnost, ritam i geometrija linija, još uvek održavaju čvrstu vezu sa arhitektonskom strukturom ali je forma ono što nam nepovratno izmiče. Vidljivo je samo ono što bi i videli da se nalazimo blizu neke zgrade.

Obe fotografije imaju naglašene dinamične linije, dijagonale koje se ponavljaju i sudaraju. Kontrast je toliko naglašen da dominiraju samo crna i bela, dok su sive nijanse jedva primetne. Utisak je da se realna zgrada vratila svom planu na papiru u mnogo snažnijem intenzitetu od rapidografskog crteža.

Kroz kvadratni prorez na spoljašnjem omotu moguće je menjati fotografiju koja time postaje grafički element dizajna naslovne strane omota.

History of Modern
dijagonalna tanka nit čiji je početak u malom kvadratnom prorezu

OMD, History of Modern, 100% records, 20. septembar, 2010, dizajn: Four23, koncept: Peter Saville

History of Modern je poslednji album OMD-a (2010.) 30 godina nakon A&M. Peter Saville, koji je još krajem 80-ih izjavio kako ima previše godina da bi nastavio da se bavi dizajnom omota ploča ali da bi na poziv nekih umetnika proradila stara strast, kreirao je i ovaj omot. Kao što naziv novog albuma evocira povezanost sa teorijskim tekstom u knjizi David Watkin-a (ime je, prema Andy McCluskey-u, nastao kada je posetio izložbu "History of Modernism" sa svojom ćerkom), tako i dizajn omota uspostavlja vezu sa apstraktno-arhitektonskim fotografijama sa omota A&M. I dalje prisutan snažan kontrast, ubedljivost dijagonalnih linija sa naglašenom ritmikom, pojačan je eksplozivnim koloritom u "duhu vremena". Moderna je poslata u istoriju - nove veze imaju nova sidrišta. Reference mogu da nastave da pletu svoje mreže vezujući se od omota do omota.

 

Voda je skoro kao orkestar

"Watch the muscles twitch

For a brand new switch..."

The Scream, Siouxsie and the Banshees, Polydor 1978.
Dizajn omota: Siouxsie and the Banshees, Fotografija: Paul Wakefield


Čini mi se da sam jedina osoba kojoj je na trećoj godini fakulteta bila propisana zabrana upotrebe plave boje na godinu dana usled opasnosti gubljenja "senzibiliteta" za ostali deo svetlosnog spektra. Kada razmišljam o toj neverovatnoj fanatičnosti i potrebi za stalnom obavijenošću vodom, plavetnilom i mirom setim se i da se tada u mojim ušima The Scream najčešće čuo. I baš kao što unutrašnji haos ima mnogo veze sa mirnom i glatkom vodom i plavetnilom kome je apsolutni opozit, tako je i fotografija na omotu The Scream savršena suprotnost onoga što se nalazi u njegovoj unutrašnjosti.



Sočivo i čovek potopljeni u vodu i svetlost koja je samo odjek prostora koji je ostao van u razređenom i kristalno jasnom vazduhu prave igru iz koje nastaje svet koji je ravnodušan pred onim što je van njega. Ta ravnodušnost, tako očigledna kroz kvadratni ram fotografije iz bazena, je gotovo sedativna. Anatomija i fiziologija nam ne dozvoljavaju da zauvek ostanemo tako komforno ukočeni i umireni u tom svetu. Možemo tek da sastavimo par minuta bez nekog pomagala u vidu boce napunjene "našim" svetom. Ruke, prsti, stopala u bazenu, odsustvo drugih životnih oblika, glatke pločice i precizno izvučene linije, učvršćuju osećaj zaštićenosti u izolaciji.

Siouxsie and the Banshees su nakon već intenzivne koncertne aktivnosti svoj prvi album The Scream obavili ovim svetom. U vizuelnoj komunikaciji potkulture u koju su se umrežili ova fotografija je svakako "zvučala" zbunjujuće na prvi pogled. Vrisak je prigušen i rasut vodom. Vapaj za svetom u kome može da se lebdi iz bazena u bazen baš kao u filmu The Swimmer (r. Frank Perry) (Odličan tekst o ovom filmu ) kojim je album inspirisan je odjek vrištanja koje tek vremenom počinje da se naslućuje iz hladnoće bele kože, plavetnila i crnila, geometrije na fotografijama Paul Wakefielda.